Iz Swibir magazina vol2/2020. više pročitajte na linku
U dugogodišnjoj trenerskoj karijeri, radeći s više generacija sportaša od najmlađe do najstarije dobi (od 6 do 20 godina), u nekoliko klubova, te kao roditelj sportaša, a uvažavajući iskustva kolega iz drugih sportova, mogu nabrojiti više "vrsta" roditelja prema načinu njihova ponašanja. Što je sportaš mlađi, to su aktivnost, pomoć i potpora roditelja veći, ali i intenzitet njihovih emocija.
Kod nekih roditelja to može izazvati mnoge nekontrolirane reakcije i neadekvatno ponašanje opravdano samo izrekom da “krv nije voda”. Međutim, kad one postanu problem i smetnja u sportskom razvoju djeteta i loše utječu na odnose u njegovoj okolini, tada nisu prihvatljive i za svaku su osudu.
Vjerujem da će se u opisanim "vrstama" mnogi prepoznati, a "novi" roditelji razlikovati normalno i pozitivno ponašanje od onog neprimjerenog-neadekvatnog. Sigurno da je neadekvatno ponašanje roditelja samo odraz njihova subjektivna gledanja na vrijednosti, sposobnosti i mogućnosti djeteta te njihovih pretjeranih ambicija.
Navest ću nekoliko tipova roditelja kojima sam dao nazive da bih što bolje označio njihovo ponašanje:
“Miran čovjek” jest roditelj koji nije preambiciozan i opsjednut rezultatima svoga djeteta. Više je zaokupljen svojim poslom, no uvijek spreman pomoći djetetu i klubu, a s trenerom može uspostaviti dobru vezu. Dijete takva roditelja ima normalne uvjete za miran trening i natjecanje bez pritiska, što je bitan preduvjet za postizanje dobrih i uspješnih rezultata.
“Veliki funkcionar” jest roditelj čije je dijete istaknuti sportaš pa osjeća zadovoljstvo i “dužnost” obavijati neka od odgovornih funkcija u klubu pa i sportskom savezu, preuzimajući na sebe dio odgovornosti u sportskom razvoju djeteta. Takvi roditelji vole sport, shvaćaju ga i pozitivno djeluju na svoje dijete, a nakon završetka njegove karijere nastavljaju s amaterskim radom.
“Funkcionar-profiter" ugurat će se u klub da bi zaštitio svoje dijete. Takav će roditelj izazvati “bijes” okoline, pogotovo što nije od koristi u klubu. Svojim istupima uzrokovat će mnoge nesuglasice i incidente koji će se negativno odraziti na sportski razvoj njegova djeteta.
“Organizator” je zainteresiran za rad u klubu da bi bio što bliže svome djetetu, ali s pozitivnim namjerama. Taj će roditelj na sebe preuzeti veliki dio organizacije natjecanja, putovanja na natjecanja itd. Pronašao je svoj hobi, pa su njegove reakcije i ponašanje, vezani za uspjeh i neuspjeh djeteta, umjereno euforični i ne utječu negativno na dijete. Kada mu dijete prestane sa sportskom aktivnosti, i on se povlači.
“Veseljak” je svime zadovoljan i svi su mu dobri, jedino ga smeta što nema više zabavnoga života u klubu, pa je spreman organizirati slavlje nakon slavlja. To je obično roditelj prosječnog sportaša ili stalnog člana ekipe. “Osjeća” mogućnosti svoga djeteta i zadovoljan je što mu je dijete u dobrom društvu i na “sigurnome mjestu”.
“Brundalo” se neće prihvatiti nikakvih dužnosti u klubu, ali je stalno protiv nečega. Očekivao je više od djeteta, ali je “netko zabrljao” pa on stalno “brunda”.
“Eksplozivac” će burno reagirati na neuspjeh djeteta, ali će se i brzo smiriti. Prvi sljedeći uspjeh izbrisat će prijašnje nezadovoljstvo. Emocije takvih roditelja kratkotrajne su i iskrene pa ne uzrokuju jači i dugotrajniji psihološki pritisak na djecu.
“Parader” uspjehe svog djeteta objavljuje na “sva zvona”, a nakon neuspjeha postaje “nevidljiv” do prvog uspjeha, a onda ponovno “paradira”. Dijete takva roditelja osjeća neugodnost među svojim vršnjacima čiji se roditelji normalno ponašaju, pa vrlo često ni on sam ne zna kako bi se ponašao u trenutku uspjeha ili poraza.
“Pozadinac” je naizgled zadovoljan s radom trenera i kluba, a iza leđa mu radi protiv, jer mu ne pridaje veliku važnost, a njegovo je dijete po njemu “najbolje”.
“Novi fosil” jest bivši sportaš bez zapaženih rezultata, koji svojim zastarjelim shvaćanjem često šteti djetetu i klubu, želeći progurati svoje nekadašnje ideje, sada neadekvatne i neizvedive. Zapravo, preko svoga djeteta želi ostvariti svoje neostvarene ambicije. Zna se kod kuće “igrati” trenera, pa je njegovo dijete na natjecanju često “zakočeno”.
“Stari znalac” jest roditelj koji je imao “dodir” sa sportom iz užitka i zadovoljstva pa svoje pozitivno iskustvo prenosi na dijete, upozoravajući ga na moguće probleme na koje je i on sam nailazio i zbog njih prekinuo sa sportskom aktivnosti. Uvijek je korektan prema treneru i ne vrši pritisak na nikoga. Dijete takva roditelja trenira i natječe se s užitkom i uvijek daje onoliko koliko mu dopuštaju njegove mogućnosti.
“Osvetnik” je spreman na suradnju, ali sve dok njegovo dijete, proglašeno “zvijezdom”, ne počne stagnirati ili postizati neuspjeh. Tada nastaje “lom” čije je posljedice teško predvidjeti, a najgora je kad dijete odustane od daljnje sportske aktivnosti.
“Filozof” ima ambicije veće od njegova djeteta i trenera zajedno, pa dijete ne može izdržati takav psihički pritisak. Često “pranje mozga” prije i nakon natjecanja ili treninga sve do kasnih večernjih sati od djeteta su načinili sportaša koji nije znao misliti svojom glavom pa su za njega natjecanja bila “živa muka”.
“Stručnjak” ide od roditelja do roditelja dajući “stručnu” kritiku o radu trenera. Pročitavši nešto od sportske literature, spreman je preuzeti ulogu trenera. Kada mu dijete postigne slab rezultat, cilj mu je srušiti autoritet trenera kako bi dokazao njegovu nesposobnost da trenira ne samo njegovo dijete već i ostalu djecu. Zapravo prikriva “sumnjive” sposobnosti i mogućnosti djeteta. Time stvara incidentne situacije koje najviše štete njegovu djetetu, a često zna za sobom povući i druge, nešto labilnije roditelje u kojima postoji “klica”nezadovoljstva zbog rezultata njihove djece, što bi prema njihovu mišljenju trebali biti bolji.
“Papučar” je roditelj kojeg dijete nagovara protiv trenera kako bi prikrilo svoj loš pristup radu, a koji je uzrok neuspjehu. Takav roditelj od svog djeteta sve uzima “zdravo za gotovo”. Nije spreman provjeriti što je prava istina jer ga je dijete tako “izdresiralo”. Zato su incidentne situacije neizbježne, česte i teško rješive. U takvoj situaciji dijete ne postiže osobit uspjeh.
Na kraju bih rekao da svaki roditelj teško proživljava neuspjeh svoga djeteta, što je sasvim normalno. Međutim, međusobno se razlikuju po tome što bolje ili slabije kontroliraju svoje emocije, ne dopuštajući im da nadvladaju razum. Za dijete je najbolji razuman roditelj koji će u svakoj problematičnoj situaciji pronaći najbolje rješenje i izbjeći incidente koji mogu ugroziti sportski napredak djeteta.
