Preuzeto iz Swibir Magazina vol4/2021, više tekstova pročitajte na linku:
Nakon što su prošle (2020), ali i ove godine (2021) dečki kadeti osvojili trostruku krunu na prvenstvu Hrvatske u super sprint triatlonu ,ove godine (2021) su se priključile i cure juniorke na prvenstvu Hrvatske u sprint duatlonu. Ovo su njihove priče:
PRVENSTVO HRVATSKE U SPRINT DUATLONU by MARLENA KASALO
Prije samog početka utrke, na startnoj liniji stajala sam sa frendicama iz kluba: Megi, Emom i Anom. Sve smo pomalo bile nervozne i nesigurne kako startati i koliko jako krenuti ,jer prvo što nas je čekalo u utrci, je 5km trčanja. Osjećala sam se jako uzbuđeno i napeto prije utrke, ali mislim da je to uvijek pozitivna stvar i da je to pokazatelj da voliš to što radiš. Kada je sutkinja dala znak za start, krenuli smo dosta jako. Znala sam da će mi tih prvih 5km biti važno za tijek utrke pa sam odlučila da imam samo jednu opciju- ići “full out” i izdržati kako god znam i umijem. Bilo je stvarno teško, ali izdržala sam i zapravo sam postigla svoj PB na 5km. U tranziciju sam ušla otprilike u vrijeme kada i Ana, tako da smo zajedno krenule na bajk. Vozile smo na smjene i stigle još par cura ispred nas ,tako da se stvorila dobra grupica. Na predzadnjem krugu dogodila se nesreća u našoj grupi i dvije cure su pale, a na kraju smo saznali da je jedna od njih završila i u bolnici. To je bio dosta veliki šok, ali smo morale nastaviti dalje. Bilo mi je jako drago što sam imala Anu uz sebe na bajku jer smo si mogle pomoći i biti si podrška. Mislim da bi bez nje sve bilo puno teže tako da sam zahvalna što imam tako odličnu prijateljicu u klubu. Nakon vožnje ostala su još 2.5km trčanja. To je bila borba nakon cijele utrke i trebalo je samo izdržati. Na kraju sam završila utrku 1. u kategoriji juniorki, a 5. u ukupnom poretku. Bila sam sretna s utrkom, ali najveće veselje je bilo kada sam saznala da su Ema i Megi završile 2. i 3. te smo tako postigle trostruku krunu za naš klub. Preponosna na cure i zahvalna trenerici za sav trud, pamtit ću ovu utrku ,kao jednu od najboljih u svojoj prvoj triatlonskoj sezoni.
PRVENSTVO HRVATSKE U SPRINT DUATLONU by MAGDALENA STARČEVIĆ
PH u sprint duatlonu u Slavonskom Brodu je bio moj prvi duatlon, ali sigurno ne i zadnji. S obzirom na to da moje najjače discipline: plivanja, u duatlonu nema i da je to bila zadnja utrka sezone, nisam imala prevelika očekivanja. Cilj mi je bio dati sve od sebe i otrčati PB na 5 km. Prije same utrke, Marlena, Ema i ja smo shvatile da imamo priliku osvojiti prva tri mjesta u juniorskoj konkurenciji pa smo odlučile potruditi se to i ostvariti. Na startu sam osjećala nervozu, ali bilo mi je lakše kada sam oko sebe vidjela prijateljice iz kluba Anu, Emu i Marlenu. Zaželjele smo si sreću i čekale znak sutkinje za početak utrke. Odlučila sam krenuti svom snagom jer sam znala da je tih prvih 5 kilometara bitno za ostatak utrke. Postigla sam svoj najbolji rezultat na 5 kilometara, ali nažalost došla sam sama u prvu tranziciju. Pokušala sam sustići grupu ispred na biciklu, koja je ipak bila predaleko pa sam cijelo vrijeme vozila sama i sama stigla u drugu tranziciju. Na zadnjih 2.5 kilometra vidjela sam Marlenu i Emu kako trče prema prvom i drugom mjestu što mi je samo dalo dodatnu motivaciju da izdržim i što prije prijeđem ciljnu liniju. Bila sam presretna kada sam ušla u cilj i vidjela da me cure već nestrpljivo čekaju. Znale smo da smo uspjele postići trostruku krunu za naš klub i da smo učinile trenericu ponosnom. Zahvalna sam što imam tako dobre prijatelje i trenere u klubu koji me neprestano potiču da postanem bolja i motiviraju kada je najteže. Slavonski Brod ću pamtiti kao jednu od zabavnijih, ali i težih utrka u mojoj prvoj triatlonskoj sezoni.
PRVENSTVO HRVATSKE U SPRINT DUATLONU by EMA TOPALOVIĆ
Za mene je ovo bio sasvim novi tip utrke. Dosad sam uvijek startala iz vode ( na sprint triatlonima), a sad je odjednom bio “masovni” start trčanja. Najprije me iznenadilo kako smo brzo krenuli, jer ja sam navikla krenuti malo lakše pa napredovati kroz utrku, no odlučila sam se slijediti ostale. Trčanje sam nekako preživjela uz ogromne količine vode na okrepnim stanicama, ali negdje pri kraju mi je sinulo da moram još odvoziti 20 kilometara i istrčati pola dužine koju sam sada otrčala, vjerojatno i bržim tempom. Tada mi je postalo jasno koliko je zahtjevna ova “sprint“ disciplina. U tranziciji sam uzela bajk, stala i nekoliko puta duboko udahnula te polako krenula. Cijelu vožnju me je oblijevao hladan znoj, no imala sam super društvo tako da je brzo prošlo. Zadnje trčanje sam “oteturala“ koliko su me noge nosile i čim sam prošla kroz cilj sam otrčala u kafić pojesti nekoliko vrećica šećera. Sve u svemu bilo mi je super, jedno novo iskustvo, jedna utrka više, a sve s najboljom klupskom ekipom koja mi je motivacija za daljnje treninge i natjecanja.
