Ideja je bila da napišem tekst o treniranju za vrijeme trudnoće, no pokazalo se da je puno izazovnije, a možda i zanimljivije pisati o treniranju nakon poroda.
Svi mi koji se bavimo triatlonom, znamo koliko je to zarazan sport. Ta zaraznost ilitiga ovisnost je odlična kada dođeš do top forme, kada te to dovede do vrhunca organiziranosti i produktivnosti, kada nerijetko imaš „leptiriće“ nakon treninga, no što kada ostaneš bez forme, bez rutine, što kada počneš živjeti u „zombie landu“ i htio bi sve, a ne stižeš ništa?
Često sam puta nakon poroda pomislila: „da bar nikad nisam upoznala ovaj sport, onda ne bi za njim toliko patila“, jer želje su jedno, a mogućnosti drugo. Disciplina kojom sam se toliko ponosila svih ovih godina mi je samo dodatno otežala situaciju jer se u mojoj glavi, što se tiče treniranja i sporta, nastanila misao o neuspjehu.
Imala sam sreću da je porod prošao dobro i da nisam imala nikakvih otegotnih okolnosti poput carskog reza, dijastaze i slično, te sam nakon 6 tjedana počela biti aktivna.
Ipak, oporavak ne ide preko noći, a ja sam htjela odmah plivati, biciklirati i trčati istim tempom kao prije. Morala sam stati na loptu, jer sam shvatila da postajem prestroga prema sebi i da je jednostavno nemoguće imati novorođenče, brinuti o kućanstvu, ne spavati i k tome još i redovito trenirati.
Tako da, ako ste mislili kako je ovo jedna divna priča o tome kako možeš sve, samo to moraš dovoljno jako željeti, prevarili ste se 😊. Možeš sve, to je istina, ali sve u svoje vrijeme i kad ti tijelo to dozvoli.
Prvi korak je bio, dogovoriti sa mužem raspored i odrediti koje dane mogu bar jednu aktivnost. Drugi korak je bio prihvatiti da plan može ostati neispunjen jer ovisi o tome koliko sam spavala prethodne noći. Treći korak je bio samo krenuti, zaboraviti na sat, tempa i uživati u pokretu.
Ovo treće, kao i svima nama ovisnicima, mi je bilo najteže 😊
Podsjetila sam se kako u sportu nema linearnog napretka, u jednom trenu si top, a već u drugom krećeš ispočetka.
Ali s vedrije strane, naučila sam da mišići imaju svoju memoriju i da nisu sve godine dosadašnjeg treniranja bačene u vjetar. ( Htjela sam napisati vodu, ali u našem slučaju, godine treniranja su doslovno u vodi 😊 )
Moj sin Jona sada ima 5 mjeseci i nisam ni blizu ozbiljnom treniranju, ali prihvatila sam činjenicu da idem polako i da ću se vratiti. Ljubav prema treniranju sam na neki način kompenzirala s tim što sam Jonu upisala na plivanje za bebe i uživam gledajući ga kako se upoznaje s vodom. Odnedavno ide i na baby fitness gdje se upoznaje sa pravilnim izvođenjem pokreta kroz igru.
Majčinstvo nije sprint, to je jedan ultra ultra maraton, koji kao i sve drugo ima svoje uspone i padove, a iz mog iskustva, fizička aktivnost doprinosi da je uspona što više.
Treninge najviše koči neispavanost, zato spavanje mora biti prioritet kad god se može.
Jona obožava gledati kad ja nešto radim (očito je hitler na mamu i stalno mora biti neka akcija 😊) Pa to koristim da ga stavim u njihaljku, a ja vježbam pored njega ili ga odvedem sa sobom u gym kad je prazan i treniram sa trenericom.
Neki dan trčim i prolazim pored jedne mame sa kolicima i vidim joj u očima koliko je umorna, a čeznutljivo me pogledala sigurno misleći kako mi se blago jer bezbrižno trčim, a ja u sebi pomislim „I feel you sister, proći će i ta neispavanost“, jer beba je sretna onoliko koliko su joj roditelji sretni, u to sam 100% sigurna, stoga svaki roditelj mora uz podršku partnera i/ili okoline nastaviti raditi ono što ga ispunjava.
Zato, nema odustajanja, bit će boljih i lošijih dana, ali idem dan po dan, trk po trk i u tren oka eto mene ponovno na startnoj crti da mrsim račune svojoj Ž kategoriji 😊
