Preuzeto iz Swibir Magazina vol1/2018. Više možete pročitati na linku https://en.calameo.com/read/00574993299390cfea239
Iako ne živimo zajedno, Swibir zaista osjećam kao svoj klub. Jednako kao što više ne treniram za trke, nego povremeno plivam – to mi nikad nije išlo u nos – i redovito trčim i vozim bike, tako ne dijelim svakodnevicu sa Swibirom, ali svaki put kada sretnem nekog u dresu kluba, srce jače zakuca. Niti on/ona zna mene, niti ja nju/njega, ali osjećaji su tu.
Moj život vezuje se uz zanos i stvaranje kluba, čak i prije toga… u ideji, stvaranju jezgre i pronošenju ideje sa skupinom entuzijasta, koji su kasnije postali jezgra kluba.
Taj sam početak, sazrijevanje svijesti koja te više nikad ne napusti u životu – da si triatlonac - i da daš sve od sebe da ta mala zajednica ojača i dobije legitimitet, to je nešto o čemu ću pisati.
O tome s kolikim smo žarom ugrađivali sebe u projekt koji danas izgleda kao pravi triatlonski klub.
Kao što to uobičajeno biva, sve je počelo slučajno, kao posljedica niza okolnosti.
Wulf:sport je bio u počecima distribucije Reeboka i ulagao dosta u sponzoriranje sportaša. Kompanija je uvijek - pa i danas - imala visoku socijalnu osjetljivost pa je na nišan došla mlada paraolimpijka Ana Sršen, koja se s Vrdoljakom (tadašnji predsjednik HHO-a) borila za punopravni status vrhunske sportašice. Mlada, perspektivna i socijalno i medijski eksponirana, bila je dobar odabir za sponzoriranog sportaša. Za mene osobno i zeru više od toga….
Ja sam, jednom od nebrojeno puta, ozlijedio koljeno, pa mi je Ana predložila rehabilitaciju u bazenu. Njezin je svijet bio plivanje i samo plivanje i voda, pa ponovno plivanje. Rehabilitacija nas je na kraju daleko odvela.
Ali ja ne bih bio ja, da u svemu tome nije bilo rivaliteta. Pa sam počeo "plivati". Godinama kasnije, kada je već dobar dio ljudi koji me poznavao mislio da sad zaista plivam, njena mi je trenerica – Nizozemka – rekla: "Yeah, now you're…. no, you are almost swimming!".
Mogu samo zamisliti kako je to izgledalo u početku. No, to me nije sprečavalo da odem na svoj prvi plivački maraton. I to ne bilo koji, nego Rovinj! Punta corrente! Petnaest sam minuta plivao u mjestu, jedini i naravno posljednji koji je završio i koji nije imao sekunde na diplomi. Nakon toga uveli su time limit, ali ja sam izvukao pozitivu – shvatio sam da mogu. Dodao sam biku i redovitom trčanju plivanje i počeo trenirati za triatlon. Jednosmjerna ulica, povratka nije bilo.
Čak ni nakon što sam gotovo umro na svojoj prvoj trci. Jer nisam kao svi normalni ljudi krenuo od sprinta, nego prvo pa muško - Mljet half Ironman!
Kakva je to muka bila… ali i prvi korak na putu prema svom prvom Ironmanu. I prvi ozbiljan korak okupljanja jezgre ljudi koja će se kasnije zvati Swibir.
Wulf:sport preuzeo je organizaciju Poluironmana na Mljetu, čak smo dovodili na trku i internacionalne proe, uvijek imali sve najbolje Hrvate i Slovence.
Kako je svijest o volonterstvu na Mljetu još duboko ispod nule – svi su oni voljeli trku i čekali je svake godine, ali bi u vrijeme kada je trebalo pomoći baš imali objed, morali na barku… - pa smo ljude dovlačili iz Zagreba.
I to manje-više uvijek iste. I baš tu, među ljudima koji su bili vezani uz mljetsku trku, koji su na bilo koji način pomogli da je trka kao potpuni mission impossible ipak opstala 10 godina, počela se nazirati jezgra kluba.
Ali, polako je počeo faliti klub. Da se na "našoj" trci natječu i "naši", da netko tko dolazi na trku prepozna tu uvijek istu grupu ljudi koji ulažu u sebe, da se nekako zovemo.
I nazvali smo se SWIBIR.
Došao je logo i sve one lijepe stvari koje se događaju kada kreneš u ovakvu avanturu.
A još brže došle su i one manje lijepe.
Možda sam baš i ja sve još više zakomplicirao nepromišljenim potezom. Na krivom mjestu i potpuno krivom čovjeku dao sam do znanja da ćemo u klub zvati tada jednog od najboljih Hrvatskih triatlonaca. S njim sam dijelio trenera, povremeno ga sponzorirao i na kraju - bili smo si jako dobri. Naravno, trenirali baš nismo zajedno, jer je bio zeru prebrz…
I onda je počelo… prostorije – ne može, kontejner na Jarunu – ne može, što god ti treba – ne može.
Toliko o razvijanju i potpori sportu u Hrvatskoj. To bi se prije moglo nazvati "Priča o hrvatskom jalu".
Dovoljno je reći da smo bili bolji s Dalmatincima, Istrijanima, s bilo kim, osim s ljudima s kojima smo trebali surađivati i koji su nam kao mladom klubu trebali pomoći.
Ali zato je priča o Swibiru baš prava priča o triatlonu, o upornosti bez koje nema triatlona, na kraju o tome kad se male ruke slože…. i tako posljednjih 15 godina!
Triatlon je zaraza. I to dobra zaraza!
Pa čak i kada je preko svake mjere. Je li treniranje i sama Ironman utrka dobra za tijelo? Možda baš i ne u svakom detalju. Bih li sada, da mogu sve ponovno nešto promijenio? Ne bih!
Svima vam želim još puno ove pozitivne zaraze i mnoštvo lijepih triatlonskih trenutaka.
Naravno, u Swibiru.
Keep calm and train hard!
