Preuzeto iz Swibir Magazina vol6/2023, više pročitaj na linku:
(Skoro) Sve što ste željeli znati o World Marathon Major seriji
Svake godine u svijetu se trči cca 4000 maratona ali samo ih je 6 iz World Marathon Major serije (WMM), zasada*: Tokyo, Boston, London, Berlin, Chicago i New York. Ili među trkačima poznati kao „zvjezdice“. I dok je sasvim u redu otrčati bilo koji maraton ili samo jedan od navedenih uvijek postoje i oni koji žele više, odnosno nije im dovoljna jedna od ponuđenih finišerskih medalja nego žele svih 6, a zapravo dobivaju sedmu Six Star Medal i vječnu slavu, čitaj: pristup u Marathon Majors Hall of Fame. Trenutni sustav 6 zvjezdica (7. medalja) pokrenut je 2016. godine. Do sada je vječnu slavu steklo točno 12772 trkača. Nešto manje od 100 trkača u svijetu do ove medalje došlo je u istoj kalendarskoj godini, a nešto više od 50 trkača doma ima dvije spomenute medalje.
* Dugoročna WMM strategija predviđa proširenje u Afriku, Australiju i Aziju a maratoni koji se spominju su Sanlam Cape Town, Blackmores Sydney i Chengdu marathon. Prema nekim izvorima prvi na redu je Sydney koji bi se zvjezdanoj ekipi trebao pridružiti 2025, a zadnja prepreka koju treba svladati mu je organizacija „veteranskog svjetskog prvenstva“ 2024.
O svakom po malo
Tokyo maraton tradicionalno se od 2007. održava prvu nedjelju u ožujku a impresivan je podatak da se u premijernom izdanju na startu okupilo 25000 trkača. Zvjezdani status mu je dodijeljen 2012. Staza je prvih cca 5km nizbrdo a nakon toga praktički ravna. Organizatori stazu opisuju kao prošlost, sadašnjost i budućnost Tokija s obzirom da obilazi gradske znamenitosti.
Boston maraton održava se treći ponedjeljak u travnju (Patriots' Day – praznik u SAD-u). Trka slovi za najstariji maraton u Americi koji se redovito održava od 1897. Ne mogu ne napomenuti da on ima i svoju „crnu mrlju“ jer je primarno bio ekskluzivno muška trka, 1966. Roberta Gibb „ilegalno“ je ciljem prošla s rezultatom 3:21:40 da bi tek 1972. bio službeno odobren i nastup ženama. Staza počinje u Hopkinton State Parku i „spušta“ se u centar Bostona. Najpoznatija je ipak po brežuljkastom segmentu od 25-32km.
London maraton održava se svake godine u travnju od 1981. a njegov „osnivač“ je Chris Brasher, osvajač olimpijskog zlata na 3000m sa zaprekama u Melburnu 1956. inspiriran svojim nastupom na New York maratonu 1979. Staza je svojevrsni turistički obilazak Londona s ciljem ispred Buckinghamske palače i smatra se jednim od najbržih svjetskih staza, ako sam dobro izvukla podatak na ovoj stazi postavljeno je 6 najbržih svjetski rezultata („svjetskih rekorda“).
Berlin maraton slovi za najbrži maraton s 13 najbržih svjetskih rezultata (do aktualnog zadnjih 8 muških i aktualni ženski – Tigst Assefa, 2:11:53). Maraton se održava zadnji vikend u rujnu od 1974. pa nas u idućoj godini čeka 50. izdanje. Staza je ravna a start i cilj su u neposrednoj blizini Brandeburških vrata.
Chicago maraton u sadašnjem formatu trči se od 1977. a staza je trenutno „najbrža“ na svijetu s obzirom da je na njoj ove godine postavljen aktualni svjetski rekord (Kelvin Kiptum, 2:00:35). Start i cilj i ovog maratona su u središnjem gradskom parku, a nezgodnu okolnost može predstavljati poznati čikaški vjetar.
New York maraton jedan je od najvećih svjetskih maratona s preko 50000 trkača na startu. Fun fact, na svom prvom izdanju 1970 startala su 127, a ciljem prošla 55 trkača. Sadašnja staza poznata po obilasku svih 5 njujorških kvartova uvedena je 1976. i sa svojih 5 mostova i nemalim brojem uzbrdica ne može se pohvaliti apsolutnom brzinom, iako treba spomenuti da je očito bila jedna od najdražih staza norvežanke Grete Waitz koja je od 1978 do 1980 ovdje 3 puta popravljala svjetski rekord.
Kako se prijaviti
Ovdje počinju muke po rekreativnom trkaču. Naravno da broj zainteresiranih značajno premašuje ogromne kapacitete svakog od ovih maratona. Svaki WMM ima svoje kvalifikacijske norme, no osim kod Bostona postoje i druge mogućnosti. Najjednostavnija, ali najdugotrajnija, od drugih mogućnosti je svakako kroz lutriju, zatim u dobrotvorne svrhe (što uključuje značajnu donaciju) i na kraju su tu putničke agencije koje garantiraju startni broj i pružaju svu logistiku oko putovanja za, usudila bih se reći, ne malu financijsku naknadu. Navesti ću samo osnovne smjernice za svaki maraton, a zainteresirani na stranicama maratona mogu pronaći sve potrebne detalje.
Tokyo ima najozbiljnije norme, neovisne o dobnim skupinama i praktički mjesto garantira samo elitnim trkačima, za muškarce potrebno vrijeme je ispod 2:32:00, a za žene velikodušnih 3:19:00 te se rangira ovisno o broju prijavljenih, a broj slobodnih mjesta je 280 (da dobro ste pročitali).
Boston norme vezane su za starosne kategorije i mišljenja sam da su dostupne svakom (relativno starijem) rekreativcu koji se dovoljno posveti postizanju tog cilja. Naravno Amerikanci nastoje održati privid nedostižnosti, ali osobno smatram da mi Europljani rekreativnom trčanju pristupamo na sasvim drugačiji način. Svakako treba napomenuti da sama norma nije dovoljna jer se relativno često s obzirom na broj prijavljenih u procesu prijave „pooštri“ za koju minutu.
London nema norme za ne-Engleze, tako da je za nas ostale lutrija jedino rješenje. Prema nekim statističkim podacima ovisno o sezoni na 1 internacionalno mjesto u bubnju bude i do 30 prijavljenih.
Berlin ima norme po svega nekoliko dobnih skupina tako da bi se moglo reći da su za one u izlaznim godinama relativno oštre, pogotovo u odnosu na američke standarde, ali nadam se istrčljive 😊, također veliki broj startnih mjesta omogućava uz malo sreće mjesto upornima.
Chicago (navodno najlakši za upasti) ima relativno relaksirane norme, te uz to i lutriju što sa velikim brojem startera načelno svima zainteresiranima s malo sreće osigurava nastup.
New York također ima norme po dobnim skupinama, nešto jače od Bostona, ali ponovno u prihvatljivim granicama za ozbiljne rekreativce i naravno lutriju kao opciju.
Nekoliko napomena za ekonomiste
Nije baš moje područje, ali pretpostavljam da ima onih koje i to zanima pa ću ovdje samo navesti brojke (koje nikako ne mogu obrazložiti). Najveće prihode („revenue“) ima NY, reda veličine 15.000.000 $, a najmanje London cca 2.500.000 $ „zahvaljujući“ relativno povoljnoj startnini za Britanske trkače. Prihodi ostalih kreću se između 5 i 10 milijuna dolara.
Aktualni sponzori
| Tokyo | Boston | London | Berlin | Chicago | New York |
glavni | Tokyo Metro | John Hancock | Tata Consultancy Services | BMW | Bank of America | Tata Consultancy Services |
sportski | Asics | Adidas | New Balance | Adidas | Nike | New Balance |
Nekoliko zanimljivosti s elitnog stajališta
rekordi | Tokyo | Boston | London | Berlin | Chicago | New York |
muški | 2:02:40 Eliud Kipchoge, 2021 | 2:03:02 Geoffrey Mutai, 2011 | 2:01:25 Kelvin Kiptum, 2023 | 2:01:09 Elid Kipchoge, 2022 | 2:00:35 Kelvin Kiptum, 2023 - WR | 2:04:58 Tamirat Tola, 2023 |
ženski | 2:16:02 Brigid Kosgei, 2021 | 2:19:59 Buzunesh Deba, 2014 | 2:15:25 Paula Radcliffe, 2003 | 2:11:53 Tigist Assefa, 2023 - WR | 2:13:44, Sifan Hassan, 2023 | 2:22:31 Margaret Okayo, 2003 |
Eliud Kipchoge pobijedio je 10, a Mary Keitany na 7 trka iz serije. Ghirmay Ghebreslassie (20 years 281 days) i Xue Bai (20 years, 253 days) najmlađi su pobjednici, Meb Keflezighi (38 years 350 days) i Constantina Diță (38 years 207 days) najstariji. Kenija je najuspješnija nacija i kod žena i kod muškaraca s 35 odnosno 52 pobjede.
Disklejmer: u ovom tekstu s čitateljima dijelim informacije koje sam sakupila u bespućima interneta uz pretpostavku da su točne. Iz istog razloga sve brojčane podatke sam zaokruživala s obzirom da je eventualno moglo doći do promjene od trenutka objave podatka na koji sam ja naišla.
A gdje sam tu ja? Ili spoiler alert: 2 down, 4 to go!
Početkom osamdesetih (nije bilo interneta) moj tata bio je rekreativni maratonac i pretplatnik njemačkog izdanja časopisa GEO u kojem je bila reportaža o New York maratonu, slika iz zraka s mosta Verazano u trenutku starta, a u tekstu je bila zanimljiva činjenica da dan kasnije u New York Times-u izađu kompletni rezultati trke. Desetogodišnja ja zapamtila sam taj podatak, iz u tom trenutku potpuno nepoznatog razloga, jer sam gledajući te fotografije razmišljala samo kako bi bilo super ići u New York, trčanje maratona nije mi bilo ni na kraj pameti.
Svoj prvi maraton otrčala sam 1997. (ni manje ni više osvojila titulu prvakinje Hrvatske, šalu na stranu, bila sam jedina u kategoriji žena, ali…). 2018. za „skoro“ okrugli rođendan sam se odlučila počastiti cestovnim broj 2 u Ljubljani. S obzirom da nisam imala nikakvu ideju koje vrijeme bi trebala trčati ženska osoba mojih godina uz malo guglanja naišla sam na BQ tablice ili Boston norme. I tako je sve počelo.
U stilu, kad već imam normu, 'ko zna kad ću opet, ipak je to „once in a lifetime“ iskustvo, ali zapravo – „teško žabu u vodu natjerati“, prijavila sam se za Boston 2020. koji je naravno otkazan zbog COVID-a (karta je već bila „v žepu“). A dobro otrčala bum virtualni i život ide dalje. E baš i ne ide, ako ti vrag ne da mira, pa na idućem maratonu opet istrčiš BQ. I tako sam se ja pojavila na startnoj liniji Boston maratona 2022. Iskreno, zvjezdice mi nisu uopće igrale, trka k'o svaka druga. A-ha.
Staza je „nizbrdo“ ali ipak na svoj način teška. Naime prvih cca 25 km nema snage volje koja će te na nizbrdici uz cca 30000 trkača natjerati da se suzdržiš i držiš planirani tempo, a nakon toga dođe „brežuljkastih“ 7 km, koji završavaju sa famoznim Heartbreak Hill-om, nakon kojeg doslovno „tko živ tko mrtav“ do cilja. Osim par kraćih dionica, u nenaseljenom području, praktički se trči kroz koridor navijača, podrška je fantastična, glasna i vesela, i svaki lik uz stazu djeluje kao da ti je najbolji prijatelj, a masa trkača je takva da praktički nema preticanja. Osobno sam do cilja doslovno došla s „grupicom“ od stotinjak trkača iz svog startnog bloka. Iskreno s nekog „turističkog“ stajališta staza i nije nešto jer se praktički trči iz Hopkintona do grada kroz manja naselja.
Boston maraton sa svojim ekskluzivnim BQ pristupom i svojom tradicijom ima jednu posebnu atmosferu, posebno za Amerikance, rekla bih gotovo „elitističku“. Svi su ekstremno euforični zbog svojeg postignuća kvalifikacije za samu trku, s čim se baš ne mogu povezati, kad trčim trčim, uživam, sve 5, ali ekipa smanjite doživljaj. U svakom slučaju moram ponoviti da mislim da svaki maratonac zaslužuje ovo „once in a lifetime“ iskustvo. Tih par dana na ulicama Bostona nosi se samo oprema od aktualnog i svih prijašnjih izdanja, naravno što starije to bolje, a osjećaj posebnog postignuća što si jedan od „odabranih“ je sveprisutan. Meni jedino ostaje žal što je te godine famozna Boston jaknica jednostavno bila „ružna“, ni malo po mom ukusu.
A sada natrag na zvjezdice, zapravo ne baš zvjezdice ali bitno je za priču. 2019. taman prije nego sam se zaputila na maraton u Amsterdamu Til je primljena na faks u Njujorku…pa gdje ćeš boljeg izgovora za posjetiti svoju curicu nego doći na maraton. I tako sam se ja kvalificirala i prijavila za NY maraton 2020. (COVID again). Za razliku od Bostona koji nije dozvoljavao nikakva prebacivanja (ekskluziva je ekskluziva, kvalificiraj se ponovno pa dođi) organizatori NY ponudili su „razmazivanje“ startfielda kroz iduće 3 godine (2021-2023). Ja volim sama sebe častiti, pa sam zaključila da je najokrugliji rođendan koji ću doživiti prigoda za NY maraton. I tako sam se ja našla na startu NY maratona 2023. Nisam ja tu zbog zvjezdice. A-ha.
Staza je „okrutna“. Staza je odlična. Staza je najbolje što se može desiti u životu jednog maratonca. Staza je sve. Ranije spomenuti pretplatnik na GEO nije stigao istrčati svoj New York maraton, ali meni je ova staza dala i uzela i energije i emocija za oboje.
Atmosfera od dolaska u startni prostor do cilja je neopisiva. Za mene osobno posebno posebna, naime zadnji volonter koji me je ispratio iz startnog korala prema startnoj liniji je bila ni više ni manje nego „moja“ Til. Vjerojatnost da se to desi kraj 50000 trkača i nekoliko tisuća volontera na startu govori dovoljno o tome koliko sam se posebno osjećala. Kad na Verazano mostu dobri stari Frank zapjeva „New York, New York“, a Taylor ti poželi dobrodošlicu „Welcome to New York“ čak sam se i ja naježila, a velika većina trkača je i zaplakala. Emocije koje prate ovu trku su neopisive. Most po most, kvart po kvart, atmosfera uz stazu kao na Tour de Franc-u, doslovno na nekim mjestima bez ograde publika napravi lijevak, na zadnjih par kilometara u Central Parku NYPD auto preko razglasa moli publiku da se makne s asfalta i napravi mjesta trkačima. U cilju, trkači plaču i smiju se, slikaju se i polako - jako polako - teturaju prema izlazu iz ciljnog koridora kao da žele još malo biti dio svega toga. Međutim i nakon izlaska iz ciljnog prostora euforija ne prestaje, na putu do hotela, slučajni prolaznici plješću, čestitaju, slave zajedno s trkačima. I naravno, u nedjelju i ponedjeljak na ulicama Njujorka medalja oko vrata neizostavni je modni dodatak.
Još da spomenem, za razliku od ranih 80-tih kada je u novinama bilo mjesta za sve finišere danas je taj broj prostorno limitiran, a cut-off vrijeme za doći na popis sve strože, ali uspjela sam naći svoje mjesto na stranicama New York Timesa.
Naravno sada se postavlja pitanje koja je trka bolja, dojmljivija ili nešto treće, i dok je neposredno nakon trke bilo teško odlučiti, sada nakon što su se emocije slegnule mogu napraviti vrlo kratki sažetak.
Nitko: „Da trebaš izabrati jednu trku koju ćeš u životu trčati, koja bi to bila?“
Ja: „New York, New York“ (#Frank)
I da se za kraj vratimo na zvjezdice, jedna k'o nijedna, ali dvije stvaraju ozbiljnu ovisnost.
@Marko, preporučam se za dopunu sadržaja prvom prilikom, za godinu, dvije ili pet.
