Preuzeto iz Swibir Magatina vol2/2020. Više na linku https://en.calameo.com/read/0057499328c619dc2c0d0
Avantura zvana Ironman Barcelona za mene nije počela 29.10.2018. kada sam uplatio startninu, niti nakon što sam odradio svoj prvi srednje dugi triatlon u Poreču (a gdje drugdje 😊) 2016. godine, niti kada sam odradio svoj prvi triatlon uopće – olimpijski na Jarunu te iste godine. Sve je zapravo počelo kada sam došao na prvo okupljanje "neke frik ekipe" na čelu s Hrvojem Jagetićemm i Darijom Ledićem, koja započinje školu trčanja (ne'š ti škole!?) u Požegi 2015. Samo tada toga još nisam bio svjestan. A bilanca od tada je 6 polumaratona, 3 olimpijska triatlona, 10 srednje dugih triatlona i onda... BARCELONA!
A nije bilo nimalo lako odlučiti se i prijaviti, jer uz posao koji radim i obveze koje on nosi sa sobom, uz obitelj koja je istina navikla da me "nikada“" nema, većina bi si rekla "nemam ja vremena za to"! E baš zato sam se prijavio! Zbog posla i općenito tempa života koji te gazi i otima vrijeme koje čovjek ima samo za sebe. Jer kada sam na treningu, bilo to u bazenu, na nasipu ili na asfaltu, to je moje vrijeme, vrijeme samo za mene!
A u Barcelonu sam krenuo s glavnim ciljem ZAVRŠITI utrku pa makar krep'o! S obzirom na to da sam sebe ipak smatram nekim sportašem, postavio sam si i vrijeme u kojemu bih to trebao završiti: ispod 13 h!
Ali vjerovao sam da mogu još i brže ne bude li prejakih grčeva, koljena izdrže i prođe bol u stopalu koja me patila zadnja 2 tjedna i zbog čega uopće nisam trenirao trčanje, ako izdrži vijak koji je držao vilicu bicikla na jednom navoju... Tako da je potajna želja bila odraditi Ironmann ispod 12 h što je ipak nekakav rezultat.
Iako mi je trenerica složila plan za utrku kojega sam se gotovo 100% držao, ono što nisam odradio po njenim instrukcijama bilo je "ne zaletjeti se... ne preforsirati...".
Tako sam krenuo već na plivanju koje sam odradio 15-ak minuta brže od plana, toliko brže da sam iznenadio i suprugu koja me htjela čekati na izlasku iz vode. Prvi put nije dobila upalu listova propinjući se, gledajući prema pučini i ponavljajući mantru: "Samo da ispliva, samo da ispliva!". Za mene je najveći šok (pozitivni naravno) bio kada sam izašao iz šatora i morao tražiti svoj bicikl među stotinama drugih koji su čekali svoje vlasnike! Jer na ranijim halfovima ponosno je stajao moj bicikl i još par drugih.
Na samom startu bicikla, čim sam krenuo, za prednji kotač mi se zalijepioo komad izolir trake i kako se kotač vrtio tako je traka lupkala u vilicu bicikla. I tako 180 km! S jedne strane nisam htio stati da ne izgubim par toliko bitnih sekundi (mo'š mislit), a s druge strane sam razmišljao "dobro je, dok čujem traku znači kotač se vrti, još sam živ". A bio sam itekako živ jer sam polovinu staze odradio za 2h i 25 min i tada se sjetio savjeta iskusnijih triatlonaca Ironmana - "nemoj izgorjeti na biciklu, moraš još i maraton istrčati...“. I malo sam povukao ručnu. Ali malo! A kod okreta na kružnom toku puknuta ekipa iz Požege pod očitim utjecajem voćnih napitaka (valjda je voće malo fermentiralo) navija iz sveg glasa, lupa nekom tavom po ogradi, i s transparentom s jasnom porukom: TRPAAAAAJJ!!! I utrpao sam bicikl svjetski, ispod pet sati!
Nakon bicikla još samo maraton i to je to. A nikada ranije nisam pretrčao više od 30 kilometara, i na svakom halfu su me uhvatili grčevi pa je polumaraton bio hod za život. Tako je krenulo i sada, nisam pretrčao niti 500 m i opet grčevi na natkoljenici, masiranje 2-3 minute i najcrnje misli "to je to, sada slijedi 42 kilometra patnje...". No, onda se opet ukažu oni, Darijevi i moji navijači, uvjerljivo najglasnija ekipa toga dana u Calelli. Pa neću valjda hodati ispred njih koji su prešli tisuće kilometara da bi nam dali podršku! I nisam! Nisam hodao do kraja utrke, osim na okrjepama, što je bio i plan. A bilo je kriza, hvatali su me grčevi gdje god su mogli, boljela su koljena, ramena, stopalo, ali samo sam trčao prema mjestu gdje je ekipa, iz kruga u krug! Cijelo vrijeme trčanja vrtio sam si posljednje riječi iz treneričinihh uputa za utrku: uživaj u svakom trenutku! I uživao sam, nisam skidao osmijeh s lica svih 42 kilometra, bodrio sam druge kada su zapeli!
Zadnja 3 kilometra su bila najteža, ali kada je Hrvoje Jagetić na zadnjem kilometru povikao "stisni još malo i možeš biti ispod 11 h!", pomislio sam: ma da, samo me bodriš da ne prehodam do kraja, ali svejedno, kao da me netko šutnuo nogom u g..icu, utrčao sam na crveni tepih između tribina s navijačima i na razglasu čuo službenog spikera kako govori magične riječi: "Congratulation Zoran, you are an Ironmann!". Slijedi erupcija emocija, oduševljenje, čestitke... Tada još nisam znao vrijeme, tek kada su mi pokazivali fotke ulaska u cilj shvatio sam što sam napravio.
10 sati 57 minuta i 37 sekundi!!!
Što reći, kako se zahvaliti svima koji su mi pomogli u ovome životnom pothvatu!?
Prije svih supruzi Silviji što mi uvijek daje bezrezervnu podršku, čak i kada to znači zadiranje u kućni budget ili preskakanje nedjeljnog obiteljskog ručka.
Kako zahvaliti našoj djeci što su imali razumijevanja za mamino "tate nema, tata trenira..."!?
Kako zahvaliti našim prijateljima, Sanji i Hrvoju Jagetiću, Marijani i Mateju Pircu, Marijani Leko i Milanu Vidiću, Nataši Ledić, koji su potegli do Barcelone s transparentima, tavama, i dali Dariju Lediću i meni najglasniju podršku u Calelli, dali nam onu dodatnu dozu energije neophodnu da se završi ovakva utrka. Jer svaki put kada sam se približavao mjestu gdje su bili oni dlake se naježe i oko zatitra! Jer koliko god je to moj osobni uspjeh, ostvaren moj nekakav životni "milestone", još važnije mi je da oko sebe imam ljude s kojima to mogu podijeliti!
Nakon utrke svi su me pitali "pa kak - pa kak".
A recept je vrlo jednostavan:
1. PRIPREMA! U zadnjih 11 mjeseci otkako sam počeo pripreme preplivao sam sveukupno više od 180 kilometara, prešao biciklom više od 5000 kilometara, i pretrčao preko 1000 kilometara! I to ne bilo kako nego po programu trenerice Željka Šaban Miličić - hvala ti Željka!
2. USTRAJNOST, ODLUČNOST, pomicanje granica, izlazak iz zone komfora... jer i pored bolova i grčeva ne da nisam odustao nego nisam niti usporio! Kad god sam pomislio "ne mogu više, moram malo prohodati" još sam ubrzao!
3. BIG SMILE! Svih jedanaest sati ja nisam skidao osmijeh s lica! Uživao sam svaki trenutak ove utrke! U glavi su mi bile riječi voditelja službenog briefinga: "Kada uđete u cilj, morate na sebi imati tri stvari: chip za mjerenje vremena, startni broj i BIG SMILE!".
A taj osmijeh planiram držati još duuugoo,duuuugoo!
