Preuzeto iz Swibir Magazina vol4/2021, više tekstova pročitajte na linku:
Svakodnevno se veselimo svim postignućima naših članova koji ostvaruju svoje snove; od preplivanih prvih 25m u komadu kraul tehnikom, pa sve do kvalifikacije u Koni. Jako se veselimo i svim našim bivšim članovima, čiji sportski počeci nisu bili u triatlonu, a kasnije su postali vrhunski u nekom drugom sportu. Jedna od takvih priča je i priča o sestrama Niki i Hani Mhul, koje su kao djevojčice bile u klubu te pod vodstvom trenerice Vesne Šaban Jutriša nastupale na akvatlonima. Sestre Mhul danas su vrhunske u momčadskom sportu košarci. Pratimo ih i dalje te bubnjamo za njih swim srcem
NIKA
Otkad znam za sebe, uvijek sam voljela sport. To je bilo vrijeme kada sam mogla zaboraviti na realnost i odlutati u neki drugi svijet. Za vrijeme odrastanja moja mlađa seka i ja smo se, zahvaljujući našim roditeljima, imale priliku okušati u različitim sportovima. U nekom trenutku smo isprobale i triatlon u jednom od najboljih hrvatskih klubova: TK Swibir. Iako je seka bila puno uspješnija u triatlonu od mene, tih dana se uvijek rado sjetim. Ono što je posebno obilježilo moje vrijeme u Swibiru su divni i pozitivni ljudi, uvijek nasmijani i puni sportskog duha. Tamo sam stekla mnoga prijateljstva i izgradila odnose sa mnogo ljudi s kojima se čujem i danas. Triatlon je sam po sebi jedan od najtežih i najzahtjevnijih sportova koje sam isprobala i kroz njega sam mentalno i fizički odrastala i jačala. Mislim da mi je to jako pomoglo u izgradnji karaktera za daljnji život i jedan je od razloga zašto sam se i zaljubila u sport. Iako su moji roditelji uvijek htjeli da isprobam što više raznih sportova, uvijek sam se nekako vraćala košarci. I mama i tata su bili profesionalni košarkaši, što je vjerojatno također jedan od razloga zbog kojeg sam htjela igrati košarku. Danas igram za jedan od najuspješnijih ženskih koledža u Americi - Uconnu i planiram se profesionalno baviti košarkom u budućnosti. Put je zaista težak i pun prepreka, ali sve je moguće ako se tome posvetiš, ako uvijek daješ sve od sebe i ako u tome uživaš. Košarka mi je pružila mnogo u životu; proputovala sam svijet, upoznala mnogo ljudi te mi je otvorila mnoga vrata za budućnost, ali ono što najviše volim u košarci su: rad, kompetitivnost i euforija.
HANA
Plivanjem sam se počela baviti od malih nogu, a ljubav prema tom sportu trajala je 5 godina, nakon čega sam se prebacila na triatlon gdje me trenirala moja trenerica Vesna. Prebacila sam se iz želje za nekom novom avanturom, bila sam radoznala, ali također i jer se triatlonom počela baviti moja starija sestra.Triatlon će mi kao sport uvijek ostati u lijepom sjećanju , iz razloga što me formirao u sportašicu kakva sam danas te najviše iz razloga što sam upoznala divne ljude i stvorila mnoge uspomene koje ću zasigurno dugo pamtiti. Sudjelovala sam na raznim natjecanjima, gdje mi je bio gušt natjecati se protiv druge djece i osjetiti taj adrenalin u kojem sam stvarno uživala. Danas se bavim košarkom, a s obzirom da je to najdraži sport mojih roditelja,očito me genetika nije zaobišlaJ. Košarka mi je omogućila da posjetim mnogo različitih mjesta na svijetu, puno me naučila općenito o sportu, a i izvan njega te sam zahvaljujući njoj, sklopila razna prijateljstva za cijeli život.
