Preuzeto iz Swibir Magazina vol4/2021, više tekstova pročitajte na linku:
Nakon punih 7 godina aktivne pauze i puno palente u svom jelovniku, došlo je vrijeme kada sam počeo opet razmišljati o prijavama na Ironman utrke. Jednostavno, kada sport kojeg voliš postane strast, nema te prepreke koja bi me natjerala na razmišljanje kako sad nije vrijeme za utrke, za putovanja, jer budimo realni, kada je pravo vrijeme za otići na novi Ironman? Evo jučer, kada sam opet počeo ozbiljno trenirati uz sve obveze ,kako obiteljske, tako poslovne i društvene! Danas pod upalom mišića, prisjećam se svojih egzotičnih Ironman putovanja i motivacija samo raste i raste.
IRONMAN COZUMEL, Mexico
Na prvo Ironman putovanje odlučio sam se otići u Južnoafričku republiku sa Željkom još davne 2010g. no splet okolnosti (pod imenom erupcija vulkana na Islandu), nije nam dao da otputujemo. Ja sam svoj put u istoj godini prebacio na Cozumel, Mexico i najiskrenije, nisam požalio niti dugi put ni sva sredstva koje sam uložio za put, jer se put Itekako isplatio. Ono što sam tamo doživio, ono što sam na Cozumel naučio, vidio svojim očima…rekli bi iz Mastercard-a : priceless!!!!! Put je bio izuzetno naporan i dug, jer smo uzeli najjeftiniju varijantu koja je ujedno i najduža varijanta te smo sa 4 presjedanja uspjeli sletiti na Cozumel, naravno bez prtljage! Sva sreća moja prtljaga i bike su stigli sa mnom no prtljaga od prijatelja je stigla na destinaciju, ali – prazna. Samo kofer bez obuće i odjeće! Smjestili smo se u tipičan meksički bed and breakfast hotel u samom centru Cozumela, slamnata vrata, kreveti od bambusa. Pošto je to bilo moje prvo Ironman putovanje, naravno da nisam razmišljao o adaptaciji tijela na vremenske zone, već smo došli 4 dana prije i naravno ostali 7 dana nakon utrke….bolje proći sve nakon utrke, nego se kvalitetno adaptirati prije utrke na nove klimatske uvjete tipa 35C i 80%vlage. Hahahahahahahahaha!
Naravno da sam to i osjetio na samoj utrci. Utrka je počela u 6h u prekrasnom tirkiznom karipskom moru, toliko lijepo i bistro da sam uživao u jednom krugu plivanja I poželio ne izaći iz vode. Zbog uživanja u meksičkom podmorju, lutao sam trasom i isplivao nikad sporije vrijeme plivanja. Tranzicija je složena na parking jednog resorta među palmama, malo smo se teško snalazili jer je signalizacija bilo loša unutar same zone no uspio sam sjesti na svoj bike i krenuti u nezaboravna 3 kruga od 60km, a u svakom krugu svega 6 zavoja. Nisam vjerovao dok nisam vidio! Izađeš iz zone, pa ravno 20km, prvi blagi zavoj u lijevo i onda opet 25km samo ravno uz jaki vjetar u prsa i onda evo drugog zavoja u lijevo. Tu smo vozili niz vjetar ,ali svega 10km kad su krenuli zavoji. Da, zavoji, ali samo 4! Cesta potpuno zatvorena za promet, spustiš se u aero poziciju I voziš. Nakon 15min pogledaš malo gdje si, a ono imaš osjećaj da si na istom mjestu. Ispred tebe samo nisko meksičko raslinje i asflat koji nema kraja! Naravno , to je bio tek prvi krug, čekala su me još dva ista kruga.
Nakon ulaska u T2 na drugoj lokaciji, podzemni klimatizirani parking shopping centra, nitko nije htio van koliko je bilo vruće vani. Krenuo ja trčati, prvi od 3 kruga 14km. Super sam se osjećao, dobro se hidrirao, hranio i hladio ledom koji su nam posluživali na okrepnim stanicama. Počinjem sa drugim krugom i prijatelj meni viče kako super tempo držim i da sam u zadnjem krugu i da ću imati personal best rezultat. Meni bilo čudno što on meni priča, dok ja patim na suncu no od umora nisam znao da li se i on pomutio ili samo ja. Naravno, išao sam linijom manjeg otpora i povjerovao mu te sam bio uvjeren da mi je ovo zadnji krug i da ću ići ispod 11h. No san se brzo pretvorio u realnost i ja sam na satu video da sam tek na 28km trčanja a ne na 42km! Onda je krenula patnja, taj zadnji krug od 14km nikako da završi, žuljevi, žeđ, glad, toplina. O svemu sam počeo razmišljati i naravno patio sam do bola!Kad sam ušao u cilj, bio sam u bolovima no snage sam imao još za jedno a to je razgovor “ugodni” sa frendom koji mi je rekao krivu informaciju o stanju na utrci. Naravno, smijali smo se na tu situaciju, popili 5 piva i otišli na Pasta Party. Napili se kokosovog mlijeka, egzotičnog voća, meksičke mesine u tacosima, jer ipak je cilj ovog Ironman-a bio: PROĆI KROZ CILJ, ŽIV I ZDRAV ,a ne pobjediti. U biti, kad malo bolje razmislim, bio sam prvi u svojoj kategoriji! U kategoriji HRVATA na utrci! J
Nakon uspješno odrađene utrke, priuštili smo si još malo odmora, meksičkih koktela, tacosa i burrita na prekrasnom karipskom otoku Cozumel te Mexico City-iju. Nakon “napornih” 7 post-race dana, vratili smo se u našu Hrvatsku i to sa punom prtljagom!!!
IRONMAN 70.3 THAILAND, Phuket
Čitajući članke o famoznom Laguna Phuket Triathlonu, počeo sam razmišljati i novom triatlonskom putovanju. Još kad je vijest osvanula da se tom istom triathlonu pridružio i Ironman 70.3, jednostavno sam se prijavio i bukirao smještaj i let te počeo planirati svoje putovanje na Thailand.
Utrka se odvijala u 12.mjesecu te sama pomisao da ćemo se kupati i sunčati, piti kokosovo miljeko, jesto egzotično voće usred naše zime, putovanje se iščekivalo s nestrpljenjem! Na ovom putovanju pridružila mi se i Monika (tada djevojka, sada supruga). Došao je dan kada sam spakirao torbe, bike kofer i novčanik te krenuo na put. Ovog puta, samo dva presjedanja, Dubai i Kuala Lumpur, koji su put učinili putem lakšim nego na mojoj meksičkoj avanturi.
Dolazak na Phuket, bio je klimatski šok s obzirom da smo otišli iz Zagreba gdje je bilo 2C, dok je na Phuketu bilo 32C i postotak vlage 85%! Odmah sam počeo razmišljati o samoj utrci kako neće biti lako, no sva sreća ponukan razmišljanjem iz Mexica, došli smo na Thailand puno prije i odlično se prilagodili klimi nakon par dana. Smjestili smo se u hotel, u jednoj prekrasnoj uvali 5km od Zone utrke. Naravno, kao i svi turisti, odmah smo iznajmili skuter i on nam je bio glavno prijevozno sredstvo za otok. Dan za danom, trening za treningom, kokos za kokosom, došao je i dan pred utrku.
Krenuo sam biciklom, malo da razvrtim, i naravno zašto onom sigurnom cestom gdje sam cijeli tjedan trenirao, idem ja novom cestom, malo da mi guzica vidi otoka! I bogami, koštalo me to. Spustim se ja na barove, brzina sve veća, a kad ispred mene „uleti“ ležeći policajac, neoznačen, u boji asfalta. Lijepo me katapultirao u obližnji jarak, pun prljave vode no uspio sam se zadržati za plamu te nisam zaronio u jarak. Ali, zato udarac glavom u palmu nisam još zaboravio! Sav izgreban, dolazim do bicikle, priskočili odmah lokalni Tajlanđani u pomoć, smiju se oni meni, smijem se ja sebi. Bike je bio oštećen, mjenjač pukao, kotači su bili u voznom stanju. Odmah sam krenuo prema Zoni, da poprave bike, a ne da mene pregleda doktor. Uspjeli smo ga skrpati i sutradan je bio u voznom stanju. I tako, nakon Bike Check In-a i odlične tajlandske večere, otišao na spavanac.
Dan utrke krenuo je jako rano s obzirom na velike vrućine i vlagu. Buđenje u 3h, zona se već otvorila u 5h, dok je start bio predviđen za 6h30min. Plivalo se u dva medija, prvi dio, bio je u moru izlazak, kratko trčanje i ulazak u jezero za drugi dio plivačke trase. Pošto je bilo NO Neoprene Swim, moja fantastična „sjekira“ tehnika plivanja omogućila mi je da se mučim od samog početka plivanja. A kad smo ušli u jezero od 30C, skoro sam prešao na prsno plivanje! Uspio sam izaći iz vode, iscrpljen kao da sam plivao 5km no krenuo ja na bike. Staza je bila jako zahtjevna tehnički, puno kratkih zavoja, naglih i oštrih, puno kratkih uspona prosječno 10-12%, jedan dio smo vozili po autocesti, gdje nas je prala kiša, pa smo vozili po cesti koja se zvala Monkey Road (na utrci sam shvatio zašto se tako zvala – toliko majmuna na cesti nisam nikad vidio, pa čak i usred sezone u Poreču), u jednom trenu smo trčali s bike-ovima preko pješačkog mosta. Uglavnom, bike je bio jako specifičan na što uopće nisam bio spreman! Dolazak u zonu je bio uspješan, lagano osvježenje i krenuo na trčanje, naravno odmah kao sivonja krenuo brzo i nakon 5km lagano propadam i propadam, i usporavam i usporavam. Na trčanju je bilo jako vruće, probilo sunce odmah nakon kiše, jako puno natjecatelja je hodalo, bilo je tu i hitne pomoći na svakom koraku. Ja sam na svakoj okrepi, stao, na miru pojeo, popio, ohladio se ledom i tako puno sporije od planiranoga odradio i trkački dio. U cilju me dočekala Monika sa kokosom, koji je bio pravo osvježenje! Nešto slično hladnoj pivi u toplim danima nakon treninga na hrvatskom tlu! Naravno, kakav bi to bio put ,a da nismo ostali još koji dan i uživali u tajlandskom životu, delicijama, prirodi na prekrasnom PhiPhi Islandu!
Bilo je to jedno posebno iskustvo, jedna potpuno nova kultura života, nakon koje se vrijedi zapitati što su nam prioriteti u životu, što nam je zaista važno u životu!
IRONMAN BRASIL, Florianopolis
Uuuuuuuuu, ova utrka mi je oduvijek bila želja, i nakon 3 pokušaja uspio sam se prijaviti. To je (bila) toliko popularna utrka da se uvijek rasproda unutar 10min od kad puste prijave u prodaju.
Nakon 2012, 2013, uspio sam se prijaviti 2014g. Krenuo sam sa planiranjem cijelog putovanja za Moniku i mene. Prioritet je bila sama utrka no imali smo priliku odsjesti u Rio De Janeiru 3 dana. Čudo od grada, ljudi, buka, kaos u prometu, kaos na plaži, predobrooooooo!!!!
Put do samog Florianopolisa je bio više nego ugodan, bez turbulencija u zraku i dugih čekanja na aerodromima. Odmah nakon dolaska u hotel u malo brazilsko mjesto Cachoeira De Bon Jesus (5km od Jurere – zone utrke), tijelo je reklo laku noć bez obzira, što je bilo 11h ujutro. Nakon prospavanog dana i noći, počele su pripreme za utrku. Prioritet je bio složiti bike, uz jutarnju kavicu, te odmah razvrtiti (nažalost ne po stazi, jer je službena staza bila autocesta) po lokalnim selima. Egzotične pješčane plaže, palme, kokosi, i brdo surfera, coffee shop-ova na svakom uglu, sa pravom brazilskom kavom (fantastičan espresso). Asfalt je bio izuzetno loš i nadao sam se da će na službenoj trasi biti bolje (i stvarno je bio kvalitetniji asfalt). Promet, hm, što reći osim da brazilci jednostavno na mare za pravila i sudionike na cestama – da li to bio automobil, motor, kočija sa govedom ili biciklist! Po svuda ih je, i na lijevoj i na desnoj strani, znakovi STOP nekad se poštuju nekad se ne poštuju. Tako da nisam previše vrtio bike, jer je bilo izuzetno opasno. Puno više vremena sam se posvetio trčanju i plivanju u tjednu utrke. I tako je došao dan pred utrku, odradili race briefing, bike check-in i pasta party u prekrasnom mondenom (atipičnom) brazilskom gradu prepun luksuznih vila, hotela, restorana i privatnih kuća za odmor. Sad mi je bilo jasno zašto nisam mogao naći smještaj u mjestu Jurere po normalnim cijenama. Istog dana otišao sam rano na spavanje no kao što to uvijek biva, noć prije utrke i nije baš neki spavanac! Rano buđenje, doručak i kreće južnoamerički Ajronmen.
Start je bio u 7h, more mirno bez valova, staza nikad duža (3.8km) J Plivalo se 1km na pučinu, pa 1km natrag i onda manji krug 900m na pučinu i 900m. Zadnju bovu na okretu nisam ni vidio s obale! Bas me to veselilo JJJ Start je bio masovan, krenula je veš mašina, tako da prvih 500m nisam znao gdje sam, da li plivam u pravom smjeru ili ne, ja sam samo plivao. Nakon prvog okreta uspio sam uhvatiti svoj ritam i uspješno odradio prvi dio utrke. Relativno brzo sam odradio T1, ne po mom običaju, ali eto išlo me (barem u tranziciji. Bike je bio dva kruga, prvih 5km na lokalnim cestama I onda dva kruga po autocesti, ravna trasa sa jednim hupserom od 500m. Inače, ta utrka je poznata po jakom vjetru no imao sam sreće,taj dan ga uopće nije bilo tako da sam relativno dobro odradio bike, mogao sam bolje, ali krajolik je prekrasan pa sam uživao u pogledima J ulazak u T2, odličan osjećaj, nisam bio umoran i odmah pomislio da ću odlično odraditi trčanje… ha, moš mislit! Trčanje je krenulo super, prva 2 km sam se odlično osjećao, ali zato preostalih 40km sam patio kad nikad do sad. Jednostavno nije išlo, ali nisam odustajao. Bilo je to više run-walk dionica, a ne maraton! Jedan veći krug sa par hupsera, te dva manja ravna kruga, puno ljudi, svi navijaju, atmosfera fantastična i to me držalo do samoga kraja. Ulazak u cilj je bio spektakularan, bila je noć,(hmmm, pitam se zašto)sve osvjetljeno, muzika jebena, spiker rastura! U cilju me dočekala moja draga koja me cijeli dan (i početak noći) bodrila, hrabrila (kad sam hodao) i na kraju masirala jer su bolovi bili nevjerojatni! No odlična pizza kod jednog Napolitanca (u Brazilu) i tri velike pive izbrisale su sve bolove (trenutne) jer kad sam otišao pod tuš, pola sata sam sjedio da se dobijem.
Iduće jutro, jedva sam ustao iz kreveta, odradili mi šetnju uz more, otišao se rasplivati, krv je počela cirkulirati i odmah mi je bilo bolje. I tako sa osmjehom na licu, kažem je Moniki: ma idemo mi na Slot Allocation, nikad se ne zna, možda Rolldown dodje baš do mene! Sjedimo mi i čekamo da prozovu moje ime, kartica spreman za peglanje. Da, moš mislit da će mene prozvati, naravno da nisam bio ni blizu, ali svejedno taj osjećaj “možda će me prozvati”, bio je fantastičan! J
Nakon procesa Slot Allocation, odvede mene Monika na kavu i kaže: moraš ti još puno palente jesti da bi došao do Kone! I tako ja još jedem palentu svaki dan…
