Iz Swibir Magazina vol3/2020.
Više pročitajte na linku:
Godina 2016. bila je prekretnica u mojoj "karijeri" aktivnog triatlon rekreativca. Odradivši 6 triatlona half Ironman distance u 6 uzastopnih mjeseci (svibanj - listopad), pokušaj savladavanja kraljevske distance svih rekreativaca (Ironman) nametnuo se kao logičan sljedeći korak. Gotovo cijelu 2017. posvetio sam intenzivnom treniranju i u rujnu te godine, ostvario taj veliki cilj - završio prvi Ironman (ovdje to već valjda svi znaju, ali da ponovim: 3,8 km plivanja + 180 km bicikliranja + 42,2 km trčanja), IM Italy! S obzirom na to da sam uvidio da mogu izdržati redovite napore intenzivnog rekreativnog treniranja bez ozljeda kroz više uzastopnih mjeseci, sljedeće godine (2018.) ljestvicu sam digao još malo više i donio odluku da probam napraviti nešto što vrlo rijetki rekreativci pokušavaju: odraditi dvije utrke IM distance u istoj natjecateljskoj sezoni.
Oko ideja gdje nastupiti nisam mnogo razmišljao; jedna je ponovljeni nastup na IM Italy u Cerviji (neki bi rekli da napokon kupim i taj ručnik sa svojim imenom koji mi je promaknuo godinu dana ranije :-)) u rujnu, a druga se odnosila na Challenge Venice utrku početkom lipnja. Razmak od 3,5 mjeseca između dvije trke IM distance, negdje sam pročitao, najmanji je preporučeni za nekog neprofesionalca stoga se i taj dio uklopio u plan.
Kao dodatnu pripremu odradio sam tog proljeća i svoju prvu samostalnu maratonsku utrku...
Ukratko, i 2018.g prošla odlično i na kraju sam uspješno završio obje utrke... I nekako nakon trećeg IM-a (drugog u Cerviji) rodila se ideja da, dok god budem pri zdravlju i mogućnostima, pokušam svake godine odraditi bar jednu utrku Ironman distance!
Sljedeće godine (2019.) odluka je pala na IM u Francuskoj u Vichyju. Ovaj je bio izazovniji od prethodnih (prvenstveno zbog valovitije biciklističke dionice, za razliku od talijanskih koje su gotovo potpuno ravničarske), i iz perspektive treninga, tako da je promjena u pripremi za taj nastup bila i nabava novog cestovnog bicikla i u konačnici nastup na legendarnoj rekreativnoj utrci "Maratona dles Dolomites" koja je sve samo ne ravna.. :-)
Iskustvo iz Vichyja ponovno je bilo pozitivno, iako je same elevacije bilo gotovo 40% više nego najavljeno (oko 2200 umjesto 1600 m). Pripreme i vožnje po planinama urodila su plodom da uspješno odradim i biciklističku i poslije trkačku dionicu...
I tako, sad već uviđate uzorak; nakon Francuske, krenulo je planiranje za 2020.g. Tu je odluka pala na novu državu iz našeg susjedstva - Austriju.
Plan je bio odraditi half Ironman distancu na novoj utrci u Grazu u svibnju i onda prvi puta odraditi Ironman u mjestu koje je postalo "Sveti gral" (što zbog blizine lokacije, što zbog ukupne ljepote staze i cijelog doživljaja na jednoj od najstarijih Ironman utrka u Europi) rekreativaca u Hrvatskoj - Klagenfurtu...
Naglasak treniranja ove sezone bio mi je da konačno pokušam malo smanjiti svoja ukupna vremena (do sada - 13:30, 13:20, 13:40 i 14:00 h) i probati se spustiti ispod, za mene, magične brojke od 13 sati nastupa...
Plan priprema sam opet napravio sa svojim stalnim trenerom Coletom (koji me prati od prvog IM-a) i sve je išlo po planu dok se nije (kao i svima) dogodila korona... Prvo je stradalo plivanje s obzirom na to da je od sredina ožujke prilaz bazenima bio zatvoren, a prvih tjedana lockdowna ni izlazak iz stana nije bila poželjna opcija... Tako da je nekoliko tjedana naglasak bio na "pokućnim" vježbama snage i neizbježnom zimskom "kompiću" - trenažeru.
Kako se približavao svibanj i termin prve trke (IM 70.3 Graz), neizvjesnost je rasla da bi konačno par tjedana prije samog termina krenulo: prvo je otkazan Graz za 2021., a nedugo zatim je došla obavijest da za Klagenfurt postoje dvije opcije - ili prebaciti prijavu za 2021. odmah ili se prijaviti za alternativni termin krajem rujna (isti vikend kad sam prošlih godina nastupao u Cerviji). Odluka nije bila jednostavna, prvenstveno jer mi je ideja za ovu godinu bila da probam odraditi IM utrku prije ljeta i onda uživati u godišnjem bez intenzivnih priprema za kasnoljetni/ranojesenski IM, što sam prakticirao prošle tri godine. Ipak, kako je ova godina svima ovakva nikakva, odlučio sam prijaviti se za taj rujanski termin prvenstveno da održim volju za treniranjem i rekreacijom u uvjetima kad mnogih drugih redovitih aktivnosti nije bilo (rad od kuće postao je svakodnevica, a poslovna i/ili privatna putovanja izvan zemlje praktički nemoguća misija).
I tako, nakon tjedan,dva bezvoljnosti, Cole je složio novi plan... S obzirom na prošlogodišnja iskustva, ove godine mi je ipak bilo lakše podnositi duge treninge bajka i trčanja po vrućim ljetnim danima, s time da sam plivanje potpuno preselio na otvoreno na Jarun (gdje me ona traka s bovicama podosta izludjela cijelo ljeto). Osim par dana treninga u Slavoniji i na moru (Vir), većinu sam odrađivao u Zagrebu i okolici. I onda, taman na vrhuncu godišnjeg (sredina kolovoza), nova "predivna" vijest iz Austrije – unatoč svim naporima organizatora, IM Klagenfurt otkazuje se i prebacuje za 2021. jer lokalni stožer ne može preuzeti odgovornost za tolike natjecatelje u tom terminu... Aaaaaaaa!!!!!!!
I drugi put ove godine, pad motivacije i volje za treninzima... Jedva se nekako odlučim otići na prvu (u tom trenutku mi se činilo zadnju i jedinu) trku ove sezone - sprint distancu na Jarunu u sklopu HTL-a (Hrvatske Triatlon Lige).
Odradim ja tu trku, iako bez ikakvih konkretnih priprema za ovako kratku dionicu, eto čisto zato da ne prođe cijela "koronasezona" bez ikakvog nastupa i druženja s ostalim triatloncima. I u ćakulama nakon trke spomene meni Cole da će ipak (vjerojatno) biti organizirano PH u srednje dugom triatlonu na Korčuli krajem rujna i da bi se mogao prijaviti... Ajde da i to vidim; bacim pogled na bajk profil (to uvijek prvo gledam kad biram na koju trku (ne)ću ići), a tamo - nema prikaza ukupne elevacije, ali prvih 15 km je uspon s 0-500 n.m. uz ostatak razgibane vožnje po cijelom otoku. No, što je tu je, nema baš nekog izbora i prijavim se za trku (glavni poticaj na kraju mi je ipak bio što je trka održavala isti vikend kad je trebao biti IM Klagenfurt, tako da mi je logistika bila olakšana; već sam imao planirane slobodne dane). Vrlo lijepi izlet na Korčulu (prvi put sam bio na ovom otoku) uz bajk dionicu s oko 1500 m ukupne elevacije i vrlo razgibanu lungo-mare trkačku dionicu za nekih 7 h ukupno (najbolji komentar koji sam čuo je da je ovo utrka zahtjevnosti eXtreme serije, samo u 70.3, a ne full IM formatu).
U ovoj ludoj godini u svakom pogledu, ja sam zadovoljan jer sam ipak ostvario svoje osnovne ciljeve - i dalje sam nastavio s redovitim treniranjem svih disciplina, pa se nadam da je ovo samo jedna "jako dugačka baza" za konkretne nastupe na Ironman distanci u sljedećim godinama...
