Iz Swibir Magazina vol3/2020.
Više pročitajte na linku:
Razgovarali smo sa Kristijanom I Trpimirom Vrdoljakom, tatom i sinom koji se zajedno bave dugim triatlonom. Trpimir je uspješni doktor ortopedije a Kristijan uspješni student medicine a od ove godine su zajedno Iron finišeri. Sigurno je jedan od najvećih uspijeha roditelja koji su svojim primjerom usadili djetetu cjeloživotni zdravi način života te bavljenje sportom. Ovo je priča o IRON tati i sinu.
Koja je vaše sportska povijest?
Kristijan:
Moja prva ljubav bila je judo, time sam se bavio 7 godina. Obožavao sam taj sport i mogao sam po cijeli dan biti na tatami strunjači. Morao sam prestati zbog ozljede taman kad sam bio u najboljoj formi. Nakon kratkog vremena u atletici (kratke pruge, do 200 m) i tamo sam se ozlijedio. U međuvremenu se otac počeo baviti triatlonom i rekao je da želi na IRONMAN - što me izulo iz cipela jer se prije također bavio kratkoprugaškom atletikom.
Trpimir:
1984. godine sam gledao Olimpijadu u LA-u. Od tada sam želio biti samo atletičar i samo se time baviti. To sam u mladosti neko vrijeme i radio, s manje-više uspjeha na kratkim prugama (100 - 200 m) jer su mi eksplozivnost i snaga bile najbolje predispozicije. Početak rata me neko vrijeme udaljio od studija i sporta te sam se 90-ih ponovno aktivirao u sportu, ali puno manjim intenzitetom. Od završetka studija rekreativno sam se bavio joggingom, teretanom..
Kada ste se počeli baviti triatlonom?
Kristijan:
Nakon što sam vidio atmosferu kad se otac natjecao na IRONMAN Lanzarote, činjenicu da se lako ozlijedim u eksplozivnim sportovima i moju potrebu da se bavim sportom dobar dio dana - sve je bilo jasno! Počeo sam malo-pomalo trenirati triatlon, a otac mi je tu bio i ostao ogromna podrška. Također, pozitivnost na koju nailazim iz dana u dan od ljudi povezanih s ovim sportom je priča za sebe. Cole, Željka i Marko kao treneri te age grouperi u Swibiru te ostali ljudi i iz drugih gradova često podsjete me da su ljudi zapravo najvrjedniji dio sporta, a ne uspjeh na natjecanju.
Trpimir:
Boravio sam u Nici u vrijeme održavanja Ironmana 2016. Budući da sam tad imao malo više kilograma te nisam mogao svaki dan trčati zbog tegoba s koljenima, svidjela mi se ideja da jedan dan trčim, drugi dan plivam, a treći dan vozim biciklom i tako u krug. Od tada je to sve skupa pomalo krenulo.
Kako usklađujete svoje obaveze, Kristijan Medicinski fakultet, a Trpimir doktor ortopedije s treningom?
Kristijan:
Što se medicine tiče, shvaćanje mogućnosti ljudskog tijela samo je potenciralo zagrijanost za triatlon, a i efekt zadovoljstva od triatlona povećao mi je interes za faks. Postoje i nezgodne situacije, ali vjera u Boga mi tu daje sigurnost.
Trpimir:
Moj posao je ustvari način života, a moje bavljenje sportom odnosno triatlonom je također način života i ako to čovjek prihvati, onda nema problema s usklađivanjem obaveza i uvijek se nađe vrijeme za oboje.
Trpimir je jednom rekao da mu je Kristijan najbolja pratnja i sigurnost na Ironmanu, opišite nam malo jednu i drugu stranu?
Kristijan:
Poseban mi je gušt ići kao pratnja s ocem na IRONMAN, uživim se kao da se ja natječem. Atmosfera bude odlična (pogotovo ako nema komplikacija), a ekipa još bolja (stric i kumovi).
Trpimir:
Budući da je za mene natjecanje uvijek bilo kruna mog treninga i truda te jedan veseli događaj, samim time to želim podijeliti sanajbližima i najbolje se osjećam u njihovom društvu.
Kako to sad funkcionira kada ste zajedno u utrci?
Kristijan:
Za vrijeme Ironmana na kojem smo zajedno nastupili, koliko god da mi je bilo drago kad me stari prestigao, jer sam vidio da se dobro drži - toliko se u meni probudila i želja da ga ulovim!
Trpimir:
Meni se triatlon sviđa zato što je to pomalo asocijalan sport (barem me okolina tako doživljava otkad se njime bavim). Svako ima svoju utrku pa tako i nas dvojica.
Ima li tu rivalstva ili zajedno do uspjeha?
Kristijan:
Ne treniramo često skupa, ali najčešće odemo plivati kad se poklopimo vremenski. To nadoknadimo s dosta razgovora o triatlonu. Kažem drugima (u šali naravno): tema za doručak - plivanje, ručak - bike, večera - trčanje. Nema mi veće želje u vezi triatlona nego da se što dulje zajedno bavimo ovim sportom.
Trpimir:
Kad bih uspio pobijediti Kristijana, to bi značilo da mu je nešto loše krenulo pa o tome ne želim ni razmišljati.
Zašto baš IRONMAN?
Trpimir:
Zašto baš IRONMAN?! Nema veze s brandom nego s duljinom. Možda je to, kako kaže Žic, potreba čovjeka za jednom dozom mazohizma koja nekom čudom čovjeka čini zadovoljnim. A i realno, prestar sam za kratke i brze triatlone, tj. ovdje je puno manja mogućnost ozljede.
Trenirate li zajedno?
Kristijan:
Ne treniramo često skupa, ali najčešće odemo plivati kad se poklopimo vremenski. To nadoknadimo s
dosta razgovora o triatlonu. Kažem drugima (u šali naravno): tema za doručak - plivanje, ručak - bike,
večera - trčanje. Nema mi veće želje u vezi triatlona nego da se što dulje zajedno bavimo ovim sportom.
Koji su vam zajednički ciljevi u budućnosti?
Trpimir:
Obojici su ciljevi što bolje vrijeme iako se za tako nešto mora poklopiti puno toga tijekom utrke, a što se mene tiče - da to što dulje traje u ovome sportu na što kvalitetnijoj razini. Kratkoročni cilj mi je da što prije savladam pristojnu tehniku plivanja.
