Iz Swibir Magazina vol3/2020.
Više pročitajte na linku:
Neven i ja još u vrijeme školovanja bili smo aktivni sportaši. To se, naravno, promijenilo kada smo dobili djecu jer su oni zaokupljali sve naše vrijeme, pa su se tada sve naše aktivnosti svodile eventualno na šetnje gradom ili obiteljska planinarenja. Malo pomalo, kako su djeca rasla, poticali smo ih da odaberu sport kojim se žele baviti. Smatrali smo da je sport odlična podloga za odgoj i razvoj naših klinaca i da je upravo sport ta veza koja uvelike taj odnos "roditelj – djeca" može olakšati, ali i prije svega učiniti ga zabavnim, zanimljivijim i punim uživanja.
I sin Luka i kći Paula odlučili su se za plivanje i s treninzima krenuli u šestoj godini života. Uz brojne obveze koje život jedne četveročlane obitelji nosi, nekome je možda teško zamisliti takvu obitelj na okupu, no sport je upravo ono što je našu obitelj učinilo nerazdvojnima.
Kada su nam djeca došla u tinejdžersku dob, sve su manje vremena provodila s nama, bili su sve samostalniji i mi smo stoga imali više vremena posvetiti sebi. Neven je krenuo prvo biciklirati i trčati, a ja sam krenula u školu trčanja za odrasle koja je 2016. godine pokrenuta u našoj Koprivnici gdje živimo.
O triatlonu nismo ni razmišljali sve dok nam sin nakon devet godina bavljenja plivanjem nije rekao da bi htio probati baviti se upravo tim sportom.
Kako o triatlonu nismo znali ništa, a i u Koprivnici nema triatlonski klub, pomoć smo potražili u Zagrebu u TK Swibir.
Tako nas je naš sin Luka uveo u svijet triatlona i moglo bi se reći da je upravo on taj "glavni krivac" zbog kojeg smo se zaljubili u triatlon. Triatlonom se prvo počeo baviti Neven, a ja sam se u početku samo divila triatlonkama koje su mi izgledale kao prave "čelične" žene i nešto o čemu ja samo mogu sanjati. Budući da nisam znala plivati kraul, već se moje plivanje više svodilo samo na održavanju na površini, triatlon mi je bio nezamisliv.
Moje mišljenje počelo se mijenjati kada sam 2018. godine kao volonterka sudjelovala na utrci Poreč Triatlon. Neven je te godine u Poreču završio svoj prvi srednje dugi triatlon. Ponesena dobrom atmosferom, sportskim duhom i adrenalinom koji vlada na toj utrci, odlučila sam i ja probti kako je to odraditi utrku triatlona. Naravno, prvo sam trebala naučiti plivati.
Skupila sam hrabrost i odlučila kontaktirati trenericu koja trenira djecu u koprivničkom plivačkom klubu. I tako je to krenulo!
Neven je do sada završio tri srednje duga triatlona, jednu Ironman utrku, ali i dosta kraćih triatlon utrka, a ja sam odradila nekoliko supersprint i sprint triatlona i jednu trening utrku srednje dugog triatlona Guerilla koju već tradicionalno organizira TK Swibir.
Jedna od mojih sada najdražih stvari u triatlonu je to što ljubav prema ovom sportu mogu podijeliti sa svojim suprugom Nevenom. Sretni smo što oboje volimo isti životni stil koji uključuje plivanje, vožnju bicikla i trčanje, pa smo u mogućnosti zajedno trenirati i utrkivati se. Dijeljenje naših izazova i postignuća zbližilo nas je kao par. Kako smo oboje članovi najboljeg triatlonskog kluba TK Swibir, zajedničku sezonu planiramo tako da radimo na istom cilju.
Trenutno naš cilj je da zajedno nastupimo na srednje dugom triatlonu u Poreču. Kako nam je to ove godine izmaknulo zbog novonastale situacije oko epidemije COVID-19, taj plan se prebacio na 2021. godinu. Što je za mene i dobro jer ću imati prilike više trenirati i bolje se pripremiti. 😉
Iako ponekad treniramo svatko sam, uglavnom volimo plivati, voziti bicikl i trčati zajedno. Trening nam je prilika za kvalitetno provođenje zajedničkog vremena. Često planiramo godišnji odmor ili vikend izlet sa svoje dvoje djece koji uključuje plivanje, biciklizam i trčanje. Oboje volimo aktivan odmor, a posebno uživamo kada zajedno upoznajemo neka nova mjesta.
Trening s Nevenom uvelike utječe na moju motivaciju i ustrajnost. Uvijek je primamljivo preskočiti trening kad sam umorna, ali spoznaja da će Neven biti sa mnom drži me fokusiranom. Natjerati se na trening plivanja ili trčanja, posebno zimi u večernjim satima kad su svi obično kod kuće pred svojim televizorima i zamotani u tople dekice, daleko je lakše kad to ne radimo sami.
Neven je puno brži i jači od mene u sve tri discipline, pa mi to stvara dodatni izazov pokušati ići u korak s njim. Kad zajedno vozimo bicikl, on je taj koji vodi, a ja ga samo nastojim držati u svom vidokrugu! Meni je to dobar trening brzine, a za njega je to lagana vožnja.
Kada me Neven čeka i navija na cilju, to mi uvijek daje poticaj za sprint u cilj. Naravno da je uvijek nevjerojatan osjećaj završiti utrku, ali je još bolji osjećaj ako vas tamo čeka vaš partner koji vas podržava.
Uvijek sam nevjerojatno ponosna kada Neven pobijedi u svojoj dobnoj skupini ili se plasira među prvo troje. Iako nisam ni blizu toliko talentirana i brza kao Neven, imam svoje male pobjede koje on uvijek priznaje pa zajedno slavimo svoje uspjehe.
Na kraju mogu samo reći da je sad to krenulo i da je samo pitanje kuda će nas ovo divno putovanje odvesti. Tko zna, možda jednoga dana zajedno završimo i neku Ironman utrku! 😊
