• Marko Miličić

OD SPONZORA DO ČLANA I POREČ TRIATLON FINIŠERA by Višnja Ivanović Opačić

Preuzeto iz Swibir Magazina vol1/2018, više pročitajte na linku https://en.calameo.com/read/00574993299390cfea239



Čudno je kako neki događaji, tek nakon dugo vremena, odvedu život u smjeru koji nam se nekad ne bi činio vjerojatan, niti moguć. Sjedim u dnevnoj sobi na mjestu gdje je nekad bio radni stol moje kancelarije. Svašta se od tada dogodilo i u privatnom i poslovnom životu. Ovdje, gdje sam provodila sate postavljajući tvrtku na noge, ušetalo je dvoje mladih ljudi. Bilo je to, mislim, 2005. ili 2006. godina.Ne sjećam se baš detalja razgovora, ali pričali su o svojim planovima za triatlon i spominjali san o odlasku na Havaje.


I tako je počelo naše poznanstvo i suradnja. Nisam puno razmišljala tada o tome što je triatlon, ali sve što je uključivalo plivanje kao aktivnost, bilo je potencijalno interesantno za ostvarenje poslovne suradnje. Triatlon je bio nepoznat sport, Marijan Pedišić je, par godina prije, bio maneken na našem Speedo eventu i mislim da nitko, od tamo prisutnih, nije znao što je to Ironman. U to vrijeme trčanje još nije bilo u modi, nije bilo škola trčanja, a meni se ono činilo stravično dosadnim i monotonim.


I onda je krenuo Valerio, odlučio istrčati maraton i nikad neću zaboraviti zadnje kilometre od Trga do Selske i natrag koje sam otrčala s njim jer je bio na izmaku snaga. Tako to valjda mora biti u životu. Malo postaneš svjestan ograničenosti života, tragičan odlazak jednog mladića potakne te na razmišljanje o zdravlju i kreneš...


Meni je dalje trčanje bilo ludo, glupo i dosadno, ali kako sam već tada vodila posao u Sloveniji, došli smo na ideju da ekipa iz tvrtke zajedno nastupi na Teku trojk. Nije bila poanta u trčanju, već u ekipi, zajedničkom nastupu, zezanciji... kao neki team building. Slovenci su stvarno pravi ljubitelji sporta, boravka u prirodi, trkači... (pogledajte samo broj sudionika na ovogodišnjem Ljubljanskom maratonu – 1500 prijavljenih Hrvata; 14.000 Slovenaca). Atmosfera i organizacija na njihovim utrkama već tada je bila nešto što se kod nas šminkera Hrvata ne može još dugo očekivati.


Kontakt s triatlonom i Swibirom je bio sponzorski dugi niz godina. Sjećam se prvog Poreč triatlona, velikog Speedo šatora u centru Poreča. Sada se već slika triatlonca formirala kod mene. Dakle, to su, blago rečeno, čudaci koji ništa drugo ne znaju nego samo razgovarati o biciklima, aero barovima, gumama.... Jel' to aktivnost trirazličita sporta? A što je sa plivanjem i trčanjem??? Bilo je tu ponosnog prešetavanja s raznim modelima bicikala koji mi niti danas ništa ne znače, pokazivanja atletskih torza, molbi da se dva dana probno pliva u moru u Speedo neoprenu, pa tek onda donese odluka o kupnji… Fakat, čudni ljudi! O.K., uvijek možeš sresti svakakvih ljudi, ali ovdje je bio koncentrat čudaka. Oni „normalni“ koji ih gledaju sa strane bi rekli: „Pa ne mogu biti normalni ako se bave takvim ludim sportom“.


Moje trčanje s prijateljima se, malo po malo, nastavljalo i uvijek se našao neki dobar razlog za dobar steak, koju rundu pive ...... Da, mi ne trčimo radi natjecanja, dokazivanja drugima, divljenja drugih „normalnih“ kojima se odrađeni kilometri čine nemogućim, već da možemo dobro pojesti, družiti se sa dobrim prijateljima, biti zajedno, u prirodi.

Tako su se nizale kraće trke, 10-e, pa prvih polumaraton.... i ajde evo maratona. E za to je već trebalo sustavno trenirati i krenula sam sa Jeffom Gallowayom „Od jogginga do maratona“.


Nije bilo škola trčanja, a i da ih je bilo, ne bih vjerojatno krenula tim putem jer me sva ta današnja gungula i marketing, glumatanje, pokazivanje novih tenisica i usklađivanje boja tajica s bojom kose, užasavaju. Vrlo često je danas u Hrvatskoj potpuno krivi motiv bavljenja trčanjem (jer to je sada „in“) , na kraju uguši dobre i korisne strane bavljenja sportom. Dakle, važno je trčati na Wingsima, da snimiš dobar selfie i skupljaš komentare na FB-u, a humanitarna ideja utrke je tako daleko u pozadini. I da, bitno je ostvareno vrijeme, jer onda imaš temu za razgovor s takvom grupom ljudi.


Krenula sam po Jeffovoj knjizi jer mi se činila dobrom, među ostalim, i zato što on naglašava uživanje, trčanje po osjećaju, bez ozljeda i bez forsiranja. Slušajte svoje tijelo - glavna je poruka. Potpuno suprotno današnjim školama s pompoznim najavama - „za 4 mjeseca istrčat ćete sa nama polumaraton,“ ; uz naravno XY tenisice. Vraćala sam se ovoj knjizi stotinu puta, odradila više programa i prvi maraton po programu „Završiti maraton“ – bez zadanog opterećenja vremenskog limita. Maraton za 3.5 h ili maraton za 3 h....mi nisu bili posebno interesantni. Bilo je razdoblja kada sam više čitala dio o ozljedama ili dio vezan za istezanje nakon treninga, ishrani, ali postigla sam cilj. Trčala sam sama, bez presinga, za dušu onda kada sam si mogla priuštiti koji sat slobodnog vremena.


Godine prolazile i u jednom trenutku se organizam promjenio. Kao da mi je netko pritisnuo neko dugme u meni. Drastično sam usporila. Pace mi je konstantno bio sve lošiji. Nije mi to motivacijski bio problem jer, kako sam već spomenula, nisam nikada patila za rezultatima, ali sam se počela osjećati drugačije. Napor mi se činio većim, mučila sam se i osjećala kao da trčim 5:15, a sat je pokazivao debelo iznad 6. Utjecaj hormona kod žena u menopauzi na sportske rezultate vjerojatno nije zanimljiva tema sportskim stručnjacima jer tko se u tim godinama bavi ozbiljnim ili vrhunskim sportom?!


Maraton u Beču je bio jako težak i nenormalno dug. Nisam sumnjala da ću ga završiti ali sam osjetila da bi nešto trebalo promijeniti. Ujedno sam zdravstveno bila već dosta loše. Imunitet mi je bio uništen do daske, herpesi su me kronično opsjedali tjedan za tjednom, mjesec za mjesecom. Teški disbalans kortizola i loše stanje jetre su me ubijali. Nije ovo bio rezultat pretjeranog treniranja, nego tempa posla, bez godišnjeg odmora godinama, bez radnog vremena...


Kontakt sa triatlonom se i dalje svodio na kontakte sa Željkom vezano za opremu i na organizaciju promo štanda na Poreč triatlon utrci. Povremeno je Marko znao pitati: „Kak ide trčanje?“ Oni „triatlonci čudaci “ su i dalje vozili sve luđe bicikle i pokazivali svoje jurilice sa velikim ponosom. Povraćanje u ulasku u cilj! Pa stvarno, šta je tim ljudima!? Držim se ja i dalje trčanja. Kronično umorna i optrećena nastojanjem da izbjegnem trkačke ozljede, krenula sam sa novom Gallowayevom metodom Run Walk Run. Pokušavala sam uloviti i shvatiti princip računanja idealog omjera hodanja i trčanja. Tješila sam se činjenicom da je svaka promjena teška, a pogotovo nakon toliko dugo vremena trčanja na drugačiji način. Lutrija za Chicago maraton 2017 me razveselila i opet stavila u poziciju da sama sebi budem trener.





I onda je jedan dan stigao SMS od Željke:“ OK Ajmo sad ovako. Dosta bi bilo RWR metode. Ja ću te spremiti za Chicago. Krenuti ćemo čisto lagano“.


I tako, ja istrčala 29 km na zadnjem treningu, a ona meni krene sa hodanjem! A da ne pričam o tome da nije imala u planu da istrčim punu dionicu u treningu prije utrke! To mi je bilo nezamislivo.


Sreća da sam oduvijek u svemu bila teški štreber, pa sam naravno poslušno odrađivala zadano. Najveća promjena, koja mi se jako svidjela, bila je zadano vrijeme treninga. Dok sam prije morala odraditi zadanu kilometražu, sada je bilo zadano vrijeme. To me preporodilo. Doduše, problemi koji su me mučili sa petom lijeve noge nisu prolazili i redovito sam šepala nakon dugačkih treninga, bez obzira na odrađene terapije ultrazvuka, lasera, masaža....


Chicago nije uzalud na popisu onih famoznih velikih maratona. Zaslužuje mjesto kultnih maratona u svakom pogledu. Organizacija i atmosfera se moraju doživjeti. Nema smisla da to opisujem, jer koliko god se trudila, ne bih mogla adekvatno dočarati osjećaje i užitak. Na 30-tom kilometru, kojeg se svi pribojavaju, čekala su me djeca sa Coca Colom. Nisu mogli doći k sebi kada su me vidjeli. Bila sam totalno svježa, a i osjećala sam se kao da sam istrčala nekih 10-tak km. Piva u cilju je bila odlična, jedino je bilo loše što sam ju popila sama. Zbog veličine ciljne zone, prvi susret sa onima koji te čekaju nije baš odmah moguć. Željkin plan očito bolji od Jeffovog!


Povratak iz Chicaga, točno tjedan dana prije utrke u Poreču, dođem sa Valeriom na Svetice na trening i Željka po stoti puta pokušava pitanjem „Kada ćeš doći na plivanje?“.

Kako da ja njoj objasnim da sigurno, nikada neću doći? Nemam za to volju. Plivanje me ne zanima. Previše sam teoretski o plivanju naučila kroz posao, pa znam koliko je to teško.


„Pa kak možeš tolike godine raditi Speedo, a ne znaš plivati?!“


Prošao tako još jedan Poreč triatlon, za mene sponzorski opet!


Peta ne popušta, ja trčim, trčim... i imam osjećaj da ništa drugo ne radim nego samo trčim, tuširam se, perem sportski veš. Postalo je već monotono.

Speedo kampanja koja je promovirala plivanje kao idealan trening za sve sportaše zbog uvođenja raznovrsnosti treninga, bila je odlična poruka, ali nisam bila spremna primijeniti ju kod sebe. Plivanje je sport u kojem gotovo i nema ozbiljnih ozljeda, povoljno djeluje na mišiće i tetive, povećava kapacitet pluća…… počnite plivati, pa ćete osjetiti napredak i u svom domicilnom sportu!


Valerio se pojavio sa idejom da kupim bicikl. Šta će mi bicikl, imam dobar MTB! „Pa ajde probaj, moliti ćemo Anitu da posudi na probu.“ Ta probna vožnja je bila veliki šok za mene. Pa super to ide! Odličan osjećaj, baš dobro! Totalni preporod! Cestovnjak je stvarno dobra fora!


Željka onako pomalo i potiho, polako počne zadavati biciklističke treninge. Odgovarala mi je promjena. Nije više dosadno. Nije više samo trčanje. Mijenjam trčanje, vježbanje u PBS-u, bicikl, ... Ali sam još uvijek čvrsto daleko od triatlona jer me plivanje NE ZANIMA!


I onda kao i za trčanje, napiše ona u plan; plivanje, 18h, Svetice! Mislim da niti sama nije mislila da ću doći. Shvatila sam da sada već nije pristojno da ju uporno odbijam. Doći ću konačno da joj dokažem da ja ne mogu plivati niti ću ikada naučiti. Stvarno mi je već bilo neugodno koliko me žena već nagovara da dođem. Stvarno sam došla samo iz pristojnosti.


Kaže Željka: „Ajde da ja vidim kaj ti znaš!?“ misleći da ću ja sada barem pokušati neki kraul, ali ja krenem lijepo prsno kao svaka ozbiljna žena od 53 godine, držim glavu visoko iznad vode. Ne trebam niti naočale. Pa htjela je vidjeti – to jedino znam!


… DO ČLANA

Ne znam sada više koliko je prvih treninga proteklo držanjem za rub bazena i vježbanjem disanja, ali stvarno mi je bilo neugodno odbiti, a Željka je uporno, malo po malo ostavljala 1 dan u tjednu – plivački trening.


Poreč triatlon mi ne pada na pamet! Bez pullbuoya se utapam i dalje, a za trening koji drugi odrade za 45 min, ja trebam skoro sat i pol. Možda za koju godinu!


….I POREČ TRIATLON FINIŠERA

Nakon prvog plivanja na Jarunu u srpnju, tipka ona nešto po telefonu i pita me za datum rođenja….


„Ideš u Poreč!“ – veli Željka. Uporna je, stvaaarno!


Ali ja nisam osoba od utrka. Trenirati mogu k'o mazga! Uživam u nedjeljnim dugim vožnjama (osim kada fulamo stazu, pa me uhvati panika negdje usred Žumberka), ali juriti biciklom na nizbrdicama samo da uhvatim rezultat… nisam ja za to! Gužva na plivanju – užas! Nisam nikada vozila u grupi…. Ne znam gdje je tu ljepota i draž odlaska na utrku. Ja bi samo uživala u ovom sportu, ne moram se natjecati!

I eto, stigla ja u cilj u Poreču!


Kao i obično, nakon velikog cilja, praznina u glavi i srcu ili blago rečeno razočaranje „Kaj je to ta famozna dionica? Jel' trebalo biti teže? Šta sada?“


Malo su se dojmovi slegnuli, zadovoljstvo se polako javlja, finisher sam, ali nekako se ne osjećam triatlonkom. Ne zanimaju mene debate o biciklima, presing da moraš istrčati kultne utrke, postati Ironman. Ono što mi je važno i sigurno neću promijeniti mišljenje, je uživati u životu i aktivnosti.


Otići negdje, blizu ili daleko, sa obitelji ili prijateljima, upoznati novi grad, zemlju, dobro se provesti, a ako usput bude prilike za neku utrku, ona će samo utjecati na kalendar putovanja.


Upoznala sam puno sjajnih ljudi koji treniraju s ljubavlju i zadovoljstvom, ne pritišću sumanuto štoperice na kraju treninga i znaju pričati i o drugim temama, ne samo o dimenziji guma.


I još nešto, jako meni važno. Dođem nedavno na masažu i pita me trener: „Ej a gdje ti nestala ona kvrga na peti?“ Stvarno, bolna upaljena peta prošla sama od sebe, više ne boli. Sigurno ima veze to što se treninzi tri sporta mijenjaju i nemam više konstantan, istovjetan napor i pritisak na petu.


Nije loš taj triatlon u razumnim količinama!


  • White Facebook Icon
  • White Instagram Icon
  • White YouTube Icon

Triatlon klub SWIBIR

Adresa: Sv. Mateja 120, Zagreb
E-mail: tkswibir@tkswibir.hr


Matični broj: 1819267  |  OIB: 96866297102 

Žiro račun: 2500009-1101158002 

SWIFT: HAABHR22 IBAN: HR23 2500 0091 1011 58002

Predsjednik kluba:

Marko Miličić

Telefon: +385 99 2222772    

Informacije o upisu novih članova, treninzima i terminima:


Vinko Vrebac 

091 7913 174 

Željka Šaban Miličić 

098 775 792