Preuzeto iz Swibir Magazina vol6/2023, više pročitaj na linku:
Montello 24h je ultracycling TT kružna utrka (https://www.24hmontello.it/). 33,5 km duga trasa spušta se iz Santa Maria della Vittoria, vrha Montella, brda u neposrednoj okolici Trevisa, obilazi Montello i vrarća se opet na vrh. Cilj je naravno u 24 sata odvesti što veći broj krugova. 400njak metara visinaca po krugu brinu se kako vožnja ne bi bila monotona. Da ne bi sve bilo kao nedjeljnja šetnja parkom, uspon prema cilju nije konstantan, stalno varira, a na mjestima je više od 15%.
Ove godine je utrka bila i Europsko prvenstvo. Utrka je poštenog tipa, zavjetrina nije dozvoljena, ali nije dozvoljena niti pratnja osim na startno-ciljnoj ravnini. Istu ovu utrku sam vozio i 2010. godine. Bila je to kvalifikacijska utrka za RAAM i tada sam prvi put ostvario kvalifikacijsku normu za RAAM. Odvozio sam 18 krugova, odnosno 603 km. Motiv više za nastup na ovoj utrci ove godine bio je i usporedba mojih mogućnosti u odnosu na 2010. godinu.
Kako bi je bilo sve poznato, od trase, startno-ciljnog prostora, smještaja i ostalog, ove godine sam na utrku došao sam, bez pratnje. To je značilo da ću se sa svim logističkim problemima morati sam nositi, ali uz iskustvo koje sam nakupio tijekom godina znao sam da to neće biti problem na utrci. Za ovakve utrke stražnji dio auta pretvaram u 'hotelsku sobu'/skladište: osim ležaja za izvanredne situacije, tu je sve što bi mi moglo zatrebati, poslagano na dohvat ruke: rezervni kotači i dijelovi, rezervne cipele i odjeća, alat i pribor, hrana i piće.
Start utrke je kronometarski u subotu od 8 sati. Nervoza pred start uobičajena, ovaj put možda taman tamo gdje treba biti sukladno obrnutoj U krivulji. Već u prvom krugu više natjecatelja me prestiže, izgleda kao da samo ja vozim 24 sata, a oni možda tek 10 km kronometar. Krugovi su uvijek isti, ne postaju lakši što se vrijeme više približava 24 sata. Manje gledam gdje se vozim, tek uočavam kako mi asfaltna podloga izgleda dosta lošije nego pred 13 godina. Uglavnom računam koliko jako smijem stiskati pedale i za što bi mogao trenutni prosjek biti dovoljan. Malo kiše ne smeta, temperatura noću nije previše niska. Osim manjih probavnih problema, drugi se nisu pojavili. U drugoj polovici utrke sustizanja i pretjecanja su se prorijedila, izgledalo kao da nas je malo na stazi. Za razliku od uobičajenih utrka, iako smo konkurencija jedni drugima, kada se pretječemo, zastanemo, razmijenimo riječ-dvije, pitamo kako ide i trebamo li što. Isto je i ako se nešto dogodi i netko stoji uz cestu: natjecatelji nikad samo ne projure, nego zastanu i ponude pomoć.
Kako je to bilo europsko prvenstvo, osim što sam htio biti bolji nego 2010. godine prema sebi, odnosno htio sam odvoziti više od 18 krugova, bilo mi je važno kakav ću biti prema drugima. Nažalost, ekran s poretkom nisam mogao konzultirati tijekom utrke, a nije ga bilo niti online budući da na jedinom dijelu na kojem sam mogao koristiti smartphone, na penjanju prema cilju nije bilo signala. Tako da je kao i inače na mojim ultracycling utrkama ostala borba sa samim sobom i protiv samoga sebe.
Na startu sam izračunao kako će mi najveći protivnik biti legendarni Chris Hopkinson aka Hoppo, gospodin koji osvojio sve i svašta, višestruki RAAM finisher. Rezultat Montello 24h nisam znao sve dok direktor utrke Fabio Biasiolo nije došao do mene i čestitao mi na pobjedi. Onako zgužvan, isprve mu nisam vjerovao. A nisam uspio niti pokazati koliko sam sretan. Izgledalo mi je kako je Hoppo morao biti bolji od mene. Ispalo je da sam uspio odvoziti krug više od njega i tako postao Europski prvak (kategorija M50). Usput sam napravio i jedan krug više nego 2010. godine – iako 13 godina stariji ipak sam i nešto bolji nego što sam onda bio. Potvrda pravila ili ne, izgleda da u ovoj disciplini godine nisu minus :).
Sad čekam prijave za 2024. i možda 20 krugova J
