MOJIH PRVIH 25m by EVA OCVIRK




Preuzeto iz Swibir Magazina vol4/2021, više tekstova pročitajte na linku:

https://en.calameo.com/read/0057499321ea405a8a266



Ako čitate ovaj tekst, onda pretpostavljam da ste triatlonac. To pak znači da znate plivati. Ako znate plivati „oduvijek“ ,onda nećete razumijeti niti jednu riječ ovog teksta, ako ste pak proplivali prije 1, 5 ili 10 godina možda će pojedini dijelovi teksta u vama pobuditi određena sjećanja no i dalje ovaj tekst nije za vas. Ovaj tekst je tu da ga proslijedite svima onima koji tek trebaju doći na bazen, sjesti na bicikl ili obući tenisice i osjetiti vatromet zadovoljstva koji dolazi u paketu.


Trčim otkad znam za sebe. Zato jer me trčanje veseli. I nema to veze ni sa aktualnom brzinom, ni sa trenutnom formom, ni sa distancama na koje sam u nekoj fazi života bila više ili manje orijentirana, kad trčim zadovoljna sam sama sa sobom. Kada je trčanje u pitanju ne biram: trail, cesta, brdo, uzimam sve. Na Jarunu, nasipu, Medvednici pa čak i traci za trčanje, ja se osjećam kao riba u vodi. Paradoksalna usporedba, pojma nemam kako se osjeća itko u vodi, a kamoli riba kojoj bi trebalo kao biti super. Jer ja ne plivam. Po definiciji možda i da ako uzmemo u obzir da se u gotovo pola stoljeća ipak nisam utopila, ali više zahvaljujući vještini izbjegavanja životno opasnih situacija, kao što je to ulazak u vodu ,nego zahvaljujući vještini snalaženja u istoj. Po nekoj mojoj definiciji plivati znači staviti glavu pod vodu i plivati kraul 25m (ljestvicu sam stvarno nisko postavila). E po toj definiciji ne plivam. Kao što sam rekla ,trčim cijeli život, prvi maraton otrčala sam kada se dio vas koji čitate nije ni rodio, velika većina nije znala što je maraton ,a onih par koji ste ga tada i trčali me poznajete (i bome se dobro držite za svoje godine čim ovo čitate). Zašto bi ja sada plivala? E pa zato jer u svakom članku u kojem se spominje trčanje u starijoj životnoj dobi, baš kao i onima u kojima se spominju razne ozljede, netko ubaci plivanje kao mogućnost (za one koji znaju plivati). Budimo realni, ako se ozlijedim dok naučim plivati, ozljeda će proći, moje srčeko će ispasti iz svog ritma, a to sigurno ne želim. Pa sam ja odlučila i starost i ozljedu dočekati spremna (barem ozljedu, zli jezici bi rekli da sam po pitanju starosti već zakasnila). Sada, kada znate sve o meni vratimo se na temu.





Tako sam ja početkom rujna nazvala Marka.

E: „Bok Marko. Vidjela sam na webu da imate plivanje za odrasle…“

M: „Ohoho prelazimo na triatlon, svi prije ili kasnije prijeđu na triatlon.“

E: „Zapravo sam htjela pitati koju razinu neplivača primate, ne bih htjela smetati…“

M: „Ma svatko može doći.“

E: „Znaš ja nemam nikakvu ideju kako staviti glavu pod vodu…“

M: „Samo ti dođi, zna Željka i s takvima“.


Razgovor gotov. Ili nije slušao što mu govorim, ili jednostavno ne može pojmiti da netko ne zna staviti glavu pod vodu, ili je samo želio usositi Željku. No, bilo kako bilo prvi korak učinjen. Prva iskrica samozadovoljstva frcnula. Naučit ću plivati. Optimističan početak.

Naravno prije ulaska u bazen treba odraditi i pripremne radnje. S obzirom da sam svu opremu dobila u nasljedstvo ,šoping sam mogla preskočiti i direktno se baciti na guglanje. Dakle, prema google-u svatko može naučiti plivati u bilo kojoj životnoj dobi, a zdrava odrasla osoba trebati će u prosjeku 20 do 25 sati uz stručan nadzor. Zaključak: google nema pojma, barem 10 sati trebat ću za staviti glavu pod vodu, a tko zna koliko još za proplivati. Nema veze, Meni se ne žuri.


I tako sam ja 07.09. došla na bazen. Preplivala dva puta 25m bez da smočim glavu da se Željka uvjeri kako može maknuti pogled s mene u idućih jedan sat bez tragičnih posljedica (ali uz dogovor da mi lajna mora uvijek biti pri ruci) i avantura je mogla započeti.


Ž: „Napravi 10 disanja“

E: „Kak se to radi?“


Zapravo mislim da me Željka tek tu ozbiljno shvatila. I sada onaj dio u kojem pretpostavljam da me neće baš puno vas razumjeti. Na kraju prvog sata ja sam stvarno napredovala, vježbala sam disanja i kraul noge s mojim novim najboljim prijateljem daskicom (doduše veza je pukla nekoliko tjedana kasnije kada sam upoznala peraje), a iskre zadovoljstva su frcale na sve strane. Istina, nisam još mogla istovremeno i disati i raditi nogama, ali samo polako. Meni se ne žuri.


Već na drugom satu ustanovila sam da je zapravo dio sa glavom pod vodom najbolji jer bih se redovito kod svakog pokušaja disanja (pogotovo na desno) zahliknula, a to za sobom povlači panično hvatanje za lajnu i borbu za život. Dakle, osnovnu nepoznanicu – stavljanja glave pod vodu – vrlo sam brzo i efikasno riješila. Samo još trebam proplivati kraul. Samo polako. Meni se ne žuri.


Naravno, kada se kreće s moje pozicije (čitaj nula) početni napredak je eksponencijalan, a zadovoljstvo svladavanjem novih vještina nemjerljivo. Iskre sreće frcale su na sve strane. Početkom drugog tjedna Željka je predložila da probam bez daskice, što sam odbila. Na pitanje nekih članova obitelji kako mislim naučiti plivati ako ne mislim pustiti daskicu imala sam spreman odgovor: „U malom bazenu, pa nikada neću naučiti plivati ako se prvo utopim.“ Ipak, s vremenom sam se u vodi počela osjećati sve bolje i bolje, ne baš kao riba, ali možda kao kornjača. „Napadi panike“ postajali su sve rjeđi, a čak je i daskica povremeno dobivala slobodne minute. Ali 25m kraul i dalje je bio nedostižan san. Samo polako. Meni se ne žuri.


Iskreno, negdje oko 15-tog sata malo mi je popustio entuzijazam ,jer iz nekog nepoznatog razloga i dalje nisam mogla više od pola bazena bez bar jednog odmora, a 20-ti sat bio je sve bliže. Utorak i četvrtak u velikom bazenu postajali su čak na mahove i frustrirajući, jer napretka (bar u mojim očima) nije bilo, a kako se kasnije uspostavilo ni moje redovito trčanje u te dane nije baš pomagalo, a ne pomaže ni danas. Subotom uz Bettu i njene vježbice za djecu u malom bazenu bilo bi nešto lakše i optimizam bi se vraćao, a mogla sam i stati kad god je trebalo. Ali 25m kraul i dalje je bilo nedostižan san. Samo polako. Meni se ne žuri.


I onda je svanula subota 23.10. – moj 21.sat plivanja. Trener Marko. Nakon pola sata treninga došao je red i na punu tehniku bez daskice.


E:“Samo da znaš još uvijek ne mogu u komadu.“

M:Nema veze, kolko ide ide“


I tako sam ja po n-ti put krenula u pokušaj svladavanja 25m kraul. Iskreno, stvarno se više nisam niti nadala da bi baš sada trebala uspjeti, nego sam stalno bila u modu „kolko ide ide“. U trenu kada sam ugledala one „T-iće“ na dnu bazena i shvatila da imam još zamah ili dva do kraja, jedino što sam pomislila bilo je: „za to ti ne treba zraka, ne diši, samo plivaj“. I uspjela sam. Na Sveticama je pokrenut vatromet, doduše samo u mojoj glavi, ali ti su najbolji. Stvarno sam uspjela, naučila sam plivati. Preplivala sam 25m kraul i to ne jedanput, do kraja treninga ukupno 8 (slovima: osam) puta. Tko bi rekao da je google imao pravo.




Naravno sada je to još trebalo više-manje uspješno ponoviti i pred Željkom u utorak i Bettom u četvrtak, što sam uspjela. Sada kada ovo pišem već sam skoro pa sigurna da ću doći do drugog kraja bazena u komadu, makar se i dalje nakon toga moram odmoriti, doći k sebi i sve ostalo, uspjela sam. Sada mogu u miru biti i stara i ozlijeđena, imat ću što za raditi. Plivat ću.


Za kraj: „Potrebno je selo da bi se odgojilo dijete“, a Betta, Marko i Željka da bi se Evu naučilo plivati. Nabrojani su abecednim redom, jer kao što nije pristojno pitati majku koje dijete najviše voli nemojte ni mene koji mi je trener najdraži.





138 views0 comments
  • White Facebook Icon
  • White Instagram Icon
  • White YouTube Icon

Triatlon klub SWIBIR

Adresa: Sv. Mateja 120, Zagreb
E-mail: tkswibir@tkswibir.hr


Matični broj: 1819267  |  OIB: 96866297102 

Žiro račun: 2500009-1101158002 

SWIFT: HAABHR22 IBAN: HR23 2500 0091 1011 58002

Predsjednik kluba:

Marko Miličić

Telefon: +385 99 2222772    

Informacije o upisu novih članova, treninzima i terminima:


Vinko Vrebac 

091 7913 174 

Željka Šaban Miličić 

098 775 792