Tekst preuzet iz Swibir Magazina vol5/2022 https://en.calameo.com/read/005749932a14b243b090e
Photo by Davor Denkovski
EP na 24H-biti će to moj dan za pamćenje!
Još mi se dojmovi nisu slegli, ali se umor smanjio i treba nastaviti dalje sa životom.
Pa kako život piše memoare, i ovaj cu staviti u ličnu knjigu da me podsjeća svake godine dok se ta lična knjiga ne ugasi ili ju ugasim ja .
Činjenica je da se za ni jednu trku nisam do sad pripremala kao za ovu, tako dugo i tako svjesno. Cijela godina je bila usmjerena u 17.9. Još od početka zime prošle godine. Bilo je vrijeme prije Verone i vrijeme poslije Verone.
Prvo je započelo sa pripremom za Poloj (državno na 100km), pa se otvorila ideja da skoknem na 100milja, nakon toga je bio još i ARC i onda nastavak daljnjih priprema za tih famoznih 24sata.
Uglavnom, skupilo se tu trka i trkica tijekom sezone, dugih treninga i svega. Ono što me fasciniralo iz vikenda u vikend, je oporavak nakon istih, koji se događao munjevitom brzinom, vrlo brzo nakon dobrog sna sam mogla nastaviti dalje istim tempom ili još jače. U ni jednom trenu se nije dalo naslutiti da me neka trka bacila korak unazad i da mi tijelo govori da sam pretjerala.
Bicikl sam poprilično zapustila i ispalo je da u prvih 6.mjeseci nisam imala niti 1000km na kotačima, što je izuzetno malo i poražavajuće, ali čak se ni to ne bi toliko osjetilo na ovih nekoliko biciklističkih utrka koje bih pohodila! Zanimljivo!
Godišnji smo proveli na visinskim pripremama na Durmitoru i prvi put smo išli u ogromnom broju u sklopu repke gdje sam napravila brdo, ali stvarno brdo kilometara i hrpu visinske. Onak, bilo je to baš za praf dobrih 2 tjedna trpanja svega što se utrpat da.
Čim smo se vratili, posao je krenuo uzlaznom putanjom i to za 200%, što me malo unazadilo u planovima skupljanja kilometraže, stres se podigao na (ne)zavidnu razinu i sve je trpilo, ali posao se mora obaviti i neka ga , na kraju krajeva!
Ovim putem se ispričavam svima koje sam stavljala na stranu, izderavala se i gurala od sebe jer drugačije nisam znala, niti mogla.
3 tjedna prije „the utrke“ je bilo i državno u trailu na koje sam željela ići i vidjeti pravo stanje, ali sa kočnicom, te sam ga odradila s nevjerojatnom lakoćom, i završila na 2.mjestu, bez umora, ulaska u crveno i bilo kakve ozljede, tako da sam sutradan mogla nastaviti točno gdje sam stala u tjednu prije utrke.
Odmah vikend iza je bio udaran vikend sa 60km čiste uživancije za noge, skokom na bajkić odmah nakon i sutradan utrke na biciklu, koju sam završila na 1.mjestu. Fora!
Uglavnom, manje više je išlo sve po planu, čak i previše i tog sam se malo pribojavala jer je sve izgledalo i djelovalo presavršeno. Morala je biti neka caka!
U četvrtak prije utrke smo krenuli put Verone, i s obzirom da smo išli busom, imala sam priliku uzeti sve što mi je palo na pamet da bi mi moglo zatrebati, a toga je bilo ohoho!
Pri izlasku iz busa, dočekao me Ariel, čovjek s kojim sam provela veći dio Spartathlona 2017. I koji mi se duboko urezao u srce i bilo mi je neizmjerno drago sresti ga opet nakon dugih 5 godina. A bilo je kao da smo se vidjeli jučer. Odmah smo otišli u grad u kratko turističko razgledavanje Verone. Divno!
U petak navečer, zadnje pripreme u hotelu, nervozica raste, očekujemo kišu koja po prognozi pada, a nama iznad glava suho, sunčano i toplo. Svi se nešto komešaju, a u meni neobičan mir. Ni to mi se baš nije svidjelo.
Presmirena sam
Subota, dan utrke, naravno, kiša pada kao iz kabla, a mi stižemo na stadion. Nas 30 uskačemo u ta 2 šatorića namijenjena za cijelu repku i suport i sve izgleda kaotično, nered koji se na prvu cini da je nemoguće posložiti.
Par minuta prije starta odlazimo na startnu liniju i jbga, krećemo! Korak lak, osjećam da idem prebrzo, ali ne mogu usporiti, nakon 4h me i Janko opominje da se ne kur…, i obećam sebi i njemu da ću usporit. Nakon 6h, usporila sam tako što sam sjela na 2-3 min i opet nastavila istim tempom. Ne ide!
Tad sam si rekla, ili će ovo biti moj dan ili neće! I bješe to MOJ DAN!
Plan je bio da trčim 55min i narednih 5 odrađujem hranu, probleme, čašicu razgovora i sve o čemu razmišljam u tih prethodnih 55min. I super je funkcioniralo.
Do kraja, al ono, do jaja!!
Imala sam sitne krizice, problemčiće sa želucem, ali sve je nestajalo s drugim krugom i nastavila bih gotovo istim tempom.
Noć je protekla savršeno. Dok su se drugi pretvarali u zombije, ja sam uživala, iz kilometra u kilometar i iz sata u sat!
Moja želja je bila doseći 220km, ali se tu vidjelo da bi moglo ići preko, pa je tako i Jankec pred jutro prvi put spomenuo da bi se ovim tempom vrlo lako mogao doseći i državni rekord!
Tu sam napravila grešku i nisam po drugi put mijenjala tenke kako sam planirala, jer bi mi zbog glupih čipova to uzelo previše vremena. I u 22h krenu problemi sa žuljevima. Pukne prvi pa vrisnem, šepucnem, skočim u šator, zbušim drugi i nastavim, za pol sata, na drugoj nozi isto sranje.
Tada mi po prvi puta u trci više nije bilo zabavno, a ni ugodno! Al Bože moj, još je nešto više od sat vremena trke, ak je tek sad došlo vrijeme da se pomučim, neka je!
Malo prije kraja mi uvaljuju neke 2 zastavice, i broj s kojim se trči do kraja. Ne znajući sta ću s tim, sklupčala sam u jednu ruku, stisnula zube i čekala kraj.
9 min prije pucnja mi kažu da ostanem kod šatora, da imam rekord i ne moram više, reko kako ne moram, pa neću sjediti sad, idem dalje i zamolim ih da dođu s pivom po mene i vrate me doma, jer ne znam gdje će mi otkucati 24 sata. U zadnjih 10sekundi sam „projurila“ pored šatora i zaustavila sa malo nakon! Gotovo je! Otkucalo je 238km u nogama!
Plačem ko kišna godina i ne mogu vjerovati!!
Isplatila su se sva odricanja, sva nervoza i stres, a i pokazalo se da to nije sve što bih mogla dati, da tu ima još napretka i mjesta za još koji kilometar. Ali o tome nećemo sad! To je sad nebitno! Sad samo uživam! Zasluženo!
Po prvi puta smo nastupili u toliko velikom broju trkaca i suportera, bojala sam se kako ce to izgledati, ali bilo je stvarno čudesno gledati kako se svaki od njih trudi dati sve od sebe, bio to trkač ili svaki od onih što su tu bili samo za nas!
Život pise memoare, a mi pišemo povijest! Ultrašku povijest!
Čestitam i zahvaljujem se svakom pojedincu, bili ste predivni, svi do jednog i jedva čekam novu priliku da se sretnemo i napravimo novi dar mar
Comments