DVAPUT JE DVAPUT by ANDREJ VIŠTICA


Preuzeto iz Swibir Magazina vol4/2021, više tekstova pročitajte na linku:

https://en.calameo.com/read/0057499321ea405a8a266





Nakon nekoliko godina nastupanja na utrkama polu-iroman distance, 2011. sam odlučio da je došlo vrijeme da se okušam u disciplini koju sam sanjao od kad sam čuo za triatlon. Prijavio sam se na Challenge Roth, vjerojatno najbolje organiziranu utrku ironman distance u svijetu. Te godine sam počeo raditi sa novim trenerom, Josephom Spindlerom, koji me podigao na viši nivo tako da nisam planirao raditi utrku samo da završim. Uvijek sam imao naviku postavljati preambiciozne ciljeve. Za Roth sam sebi postavio letvicu na 8:30h, a to je bilo toliko ambiciozno da me bilo stid to ikome reći prije utrke. Odradio sam nekoliko dobrih halfova, ali opet, djeluje čak i malo arogantno postaviti letvicu tako visoko za prvi nastup.


Ne mogu reći ni da se baš sve poklopilo taj dan. Do pred kraj bicikla sam računao da sam u debelom zaostatku za ciljem. Bilo je to u vrijeme dok GPS satovi nisu bili sveprisutni, a brzinomjer me nešto zezao pa nisam znao na čemu sam dok nisam ušao u T2. Na izlasku iz zone pogledam na sat i vidim 5:26h, znači još samo maraton od 3h i cilj je ostvaren. Krenuo sam po planu, rezervirano, ipak je to ironman. Na prvom okretu, negdje oko 12. kilometra sam shvatio da je velika grupa natjecatelja ispred mene. U pripremnom periodu sam skoro svaki tjedan radio dosta intenzivan i dug trening od 30 km. Radio bi 30 intervala po 800m sa pauzom od 200m. Sjećam se da sam na tom okretu u Schwabachu pomislio da mi je ostalo još samo „30x800“, tako da sam spustio ručnu. Stizao sam ih jednog po jednog, adrenalin je odradio svoje i do otprilike 35. kilometra sve je išlo glatko. Onda sam upao u malu krizu, vjerojatno više psihičku nego fizičku. Znao sam da imam utrku života i bilo me strah da mi grč ili nešto slično ne upropasti sve. Dan mi je malo pokvarila i Chrissie koja me stigla u zadnjim kilometrima, ali kad sam na semaforu vidio 8:19h brzo sam to zaboravio.




Do tog dana hrvatski ironman rekord je držao Dejan Patrčević sa 8:28h. Dejan je u to vrijeme bio etablirani pro triatlonac na vrhuncu karijere, a ja u prvom redu inženjer sa preambicioznim sportskim ciljevima. Bila je to jedna od možda 2-3 utrke u 15 godina bavljenja triatlonom na kojoj sam premašio svoja očekivanja. Kako to inače biva, ljestvica se odmah pomakla gore. Vjerovao sam ću na idućoj utrci samo na račun iskustva ići 10 minuta brže. Hrvatski rekord nisam dugo držao jer je Dejan mjesec dana nakon toga u Kopenhagenu postavio letvicu na 8:12h. Nisam vjerovao da će taj rekord dugo stajati, ali prevario sam se...


Jedan od ciljeva koje sam sebi postavio nakon tog prvog nastupa u Rothu je da završim Ironman ispod 8 sati. U to vrijeme je samo 13 triatlonaca išlo ispod osmice. Nakon tog premijernog nastupa to nije izgledalo nimalo nedohvatljivo. Pogotovo jer sam tada u biti još uvijek bio amater sa normalnim poslom koji mi je plaćao račune. Kako to često biva stvari nisu išle onoliko brzo koliko sam priželjkivao. Osim toga, vremenom sam shvatio da mi brdovitije utrke bolje leže pa je taj lov na brza vremena pao u drugi plan.

Prošle godine sam shvatio da je krajnje vrijeme da krenem u ostvarivanje tog cilja. Prvi korak je bio posjet zračnom tunelu u Engleskoj gdje sam optimizirao aerodinamiku. Za ostvariti brzo vrijeme treba naći i brzu stazu, a ja sam se odlučio za Ironman Vitoria Gasteiz. Plivanje je sigurno u neoprenu, biciklistička i trkačka staza su ravne, a toplinski valovi su u tom dijelu Španjolske rijetkost. Dodatni faktor je bila publika. Bio sam tamo na nekoliko kraćih utrka prije i znao da su Baskijci ludi za sportom i svi izađu na ulice što daje dodatni vjetar u leđa. Treninzi su išli po planu, samopouzdanje je raslo, ali onda se u ožujku sve okrenulo naopako. Utrke su se otkazivale jedna za drugom i na kraju sam lov na sub8 prebacio za ovu godinu.


Početak ove godine također nije bio obećavajući. Ipak, počekom srpnja krenule su utrke. Znao sam da postoji velika vjerojatnost da se ponovi lanjski scenarij pa sam prijavljivao utrku za utrkom. Nakon godine bez utrka kojoj je prethodilo nekoliko većih investicija koje su u otopile ušteđevinu postojao je i financijski pritisak. Zbog toga je Embrunman bio zacementiran u kalendaru, a sve drugo je palo u drugi plan. Od brzih staza u PRO kalendaru vidio sam samo Kopenhagen, a on se održavao tjedan nakon Embruna. Pod motom „samo jednom se živi“ prijavio sam i tu utrku pa 'ko živ 'ko mrtav.


Treninzi su bili prilagođeni Embrunmanu. Prioritet je bio tamo napraviti rezultat, a o ostalim utrkama nisam ni razmišljao. Srećom u Embrunu sam odradio odličnu utrku, vjerojatno moju najbolju ikad i bilo je vrijeme da počnem misliti o Kopenhagenu. Osim što sam se u tjedan dana trebao oporaviti od najteže utrke na ironman distanci, trebao sam se oporaviti i od putovanja. Iz Embruna sam putovao 2 dana autom, jedan dan odmorio doma i spakirao bicikl u kofer da bi idući dan letio u Dansku. To putovanje bi me iscrpilo i da nije bilo Embrunmana prije, ali drugačije nije moglo. Barem sam u Dansku išao rasterećen i bilo kakav zapažen rezultat tamo bio bi samo bonus na već napravljeno.

Iskreno, prije utrke nisam imao osjećaj da ću biti u stanju nešto značajno napraviti. Dan prije utrke sam odradio standardne kraće treninge u sve tri discipline koje i inače radim. Trčao sam prije doručka i obzirom kako sam se osjećao mislio sam da nema šanse da idući dan završim utrku, a kamoli da je završim u nekom dobrom vremenu. Nisam se puno bolje osjećao ni na ostala dva treninga, ali nastojao sam ne razmišljati previše, izbrisati Embrun iz glave i krenuti u utrku kao da sam se samo za nju spremao zadnja 3 mjeseca.


Neke utrke idu glatko, a na nekima je borba od prvog metra. Ova utrka je definitivno upala u ovu drugu kategoriju. Na početku plivanja sam vidio da se grupica ispred mene odvaja, tako da sam plivao maksimalno dok ih nisam ulovio. Onda se na par sekundi opustim, a oni mi opet pobjegnu 5 metara i tako u krug do izlaska iz Baltika. Nije bilo onog uobičajenog uživanja u draftu nego je bila borba od početka do kraja.

Ispostavilo se da su svi iz ove plivačke grupe lošiji od mene na biciklu tako da sam vozio sam od početka. Iako je zavjetrina zabranjena, na dopuštenih 10 metara se ipak osjeti, potogovo ako je u pitanju veća grupa. Znao sam da bez dobre grupe neće biti ništa od sub8, ali plan B i hrvatski rekord su još bili u igri. Prvih 120km sam vozio dobro. I prosječni watti i brzina su bili zadovoljavajući tako da mi se vratila vjera da bi mogao odraditi solidnu utrku. Međutim, onda kao da je netko pritisnuo neki prekidač i iz nogu mi izbacio 50W. Ulje na vatru je dodao vjetar u prsa u završnih 40-ak kilometara vožnje. Jedino što mi je tada prolazilo kroz glavu bilo je da li ima smisla uopće počinjati s trčanjem ili da odustanem već u T2.


Nisam došao u Dansku da barem ne pokušam tako da sam krenuo na trčanje. Na moje iznenađenje imao sam osjećaj da sam one potrošene noge ostavio na biciklu, a da sam dobio par novih. Odmah na početku sam bacio oko na sat i vidio da sa trčanjem oko 2:50h imam rekord. Nije lako, ali nije ni nemoguće. Išao sam doslovno kilometar po kilometar. Tempo je bio dobar i sve negdje do 30. kilometra sam bio na tempu za 2:46h, ali bio sam svjestan da se ono što se dogodilo na biciklu može ponoviti i na trčanju. Tako nešto se i dogodilo i u zadnjih 10 kilometara je tempo počeo padati. Bilo je vrijeme za upregnuti zadnje atome snage, kako fizičke tako i psihičke. Uspio sam iskontrolirati pad tempa i držati 4:15-4:20 min/km. Po mojoj sam kalkulaciji i sa tim trebao biti par minuta unutar rekorda.


Matematika mi je nekad bila jača strana, a sad me (skoro) iznevjerila. Cijelo vrijeme sam kalkulirao da je maraton 42km i zaboravio sam na onih dodatnih 195 metara. Da stvar bude gora u Kopenhagenu je na tih 195m došlo još neplaniranih 200m. Malo duža staza inače ne bi bila problem ali u ovoj situaciji je svaki metar bio bitan. Kad se napokon ukazala ciljna ravnina na mom satu je još uvijek bilo 8:11h, ali nisam mogao biti siguran da li i koliko službeno vrijeme odskače od mog. Laknulo mi je kad sam vidio semafor koji je potvrdio ovo što mi je pisalo na satu. Službeno vrijeme je bilo 8:11:40, 38 sekundi ispod starog rekorda. Na utrci od 8 sati to nije puno, ali čovjeka veseli :).



Već sam ranije napisao da sam u želji da izbjegnem lanjski scenarij prijavljivao utrku za utrkom. Idući na redu je bio Klagenfurt. Nakon Danske je postalo sve izglednije da se utrke neće otkazivati pa sam nakon kratkog odmora odradio par tjedana solidnog treninga i već je došlo vrijeme za put u Austriju. U Dansku sam otputovao rasterećen, a tu sam bio još rasterećeniji. Sa sezonom sam već bio prezadovoljan, nedostajalo je još da neku utrku završim ispod 8 sati, ali nisam vjerovao da će to u Klagenfurtu biti moguće. Tamošnja staza, koja je slovila za jednu od najbržih, je prije 2 godine promjenjena. Na prvom (i jedinom) izdanju utrke na novoj stazi pobjednik je išao 8:14h tako da sam tamo više razmišljao o plasmanu, a manje o vremenu.


Ta rasterećenost mi nije išla u potpunosti na ruku jer sam na start plivanja došao previše letargičan što me sigurno koštalo bolje plivačke grupe. Isplivao sam skoro 4 minute sporije nego u Danskoj i nakon što sam vidio da je i tranzicija tu dosta duža od one u Danskoj praktički više nisam ni razmišljao o brzom vremenu. Ovaj put sam se našao u dosta jakoj biciklističkoj grupi. Bio je tu između ostalih i Adam Hansen, do prošle godine profesionalni biciklist koji je poznat po tome što je završio 20 Grand Tour-ova za redom. Nešto što nikome drugom nije ni palo na pamet, a kamoli pošlo za rukom. Ovaj put sam vozio jako od početka do kraja, ali zbog nešto teže staze vrijeme na biciklu mi je bilo gotovo identično onome u Kopenhagenu.


Na početku trčanja sam bacio oko na ukupno vrijeme i vidio da mi treba trčanje od 2:45h da popravim rekord. Samo sam se u sebi nasmijao, nisam vjerovao da će tako nešto biti moguće. Za razliku od Embruna i Kopenhagena gdje sam išao na sigurno i trčao u Kinvari, u Klagenfurtu sam se odlučio na rizik i obuo Endorphin Pro, Saucony-eve tenisice sa karbonskim đonom. Koristio sam ih prije toga na Lanzaroteu, ali nakon što sam imao čudne grčeve u nogama okrivio sam njih i ostavio ih kao opciju samo za kraće utrke.

Bio je prohladan i oblačan dan, idealno vrijeme za trčanje. Odmah na startu me preteklo par natjecatelja iz biciklističke grupe iako sam trčao solidno. Držao sam 3:50 min/km, a oni su prošli pored mene kao da stojim. Nisam se uzbuđivao nego sam se držao svog plana. Smatrao sam da je tih 3:50 min/km malo preambiciozan tempo, ali osjećao sam se dobro pa sam razmišljao: „Dok ide, ide“. Prošlo je pola trčanja, a ja sam se i dalje osjećao dobro i držao isti tempo. Drugi su počeli padati u tempu pa sam pomalo popravljao plasman što mi je dodatno dalo krila. Kad sam i nakon 30 kilometara vidio da nema pada u tempu počeo sam s matematikom i shvatio da je novi rekord dohvatljiv. Ipak, na svakom Ironmanu do sad sam pred kraj trčanja imao veće ili manje krize tako da se nisam pretjerano uzbuđivao. Znao sam da prava borba tek dolazi. Idućih 10 kilometara sam proveo čekajući krizu i tek onda shvatio da je danas neću dočekati. Istrčao sam daleko najbolji maraton do sad od 2:41h i u cilj ušao u vremenu 8:07:56. Dodatne 4 minute bliže ultimativnom cilju.




Nakon par godina stagnacije i jedne godine bez utrka ova sezona me napunila samopouzdanjem i motivacijom da iduće godine dosanjam i taj san o Ironmanu ispod 8 sati. Iskreno, mislim da je to i ove godine bilo moguće da sam odabrao jednu utrku i fokusirao se na nju, ali da mogu mjenjati ne bi mjenjao ništa.



38 views0 comments

Recent Posts

See All
  • White Facebook Icon
  • White Instagram Icon
  • White YouTube Icon

Triatlon klub SWIBIR

Adresa: Sv. Mateja 120, Zagreb
E-mail: tkswibir@tkswibir.hr


Matični broj: 1819267  |  OIB: 96866297102 

Žiro račun: 2500009-1101158002 

SWIFT: HAABHR22 IBAN: HR23 2500 0091 1011 58002

Predsjednik kluba:

Marko Miličić

Telefon: +385 99 2222772    

Informacije o upisu novih članova, treninzima i terminima:


Vinko Vrebac 

091 7913 174 

Željka Šaban Miličić 

098 775 792