Preuzeto iz Swibir Magazina vol6/2023, više pročitaj na linku:
Tomislav Grahovac, odvjetnik
Marko Szabo, odvjetnik
Nezaobilazni problem svakom profesionalnom, amaterskom sportašu, rekreativcu ili običnom građaninu, a koji se potencira poslije svakog većeg natjecanje ulaganje je u sport, sportska infrastruktura, uređenje kategorizacije sportova te statusa sportaša kao i sve učestaliji zdravstveni problemi sportaša koji nažalost ponekad završavaju i tragičnim ishodom. Vezano uz gore navedeno i još više od toga, Zakonodavac je donio novi Zakon o sportu, koji je na snazi od 01. siječnja 2023. godine,[1] a kojim nastoji riješiti probleme i praznine koje se svakodnevno javljaju u sportu. Zadnja korjenita promjena Zakona o sportu je bila 2006. godine te su se od tada pojavile brojne praznine i drugačiji trendovi u sportu koji su imali utjecaja na sportske klubove i sportaše.
Od stupanja na snagu novog Zakona o sportu do trenutka pisanja ovog članka prošlo je vremena, no i dalje nisu svi upoznati sa novinama i glavnim promjenama u zakonskom tekstu kao i pozitivnim promjenama koje zakon donosi, stoga se ovim putem daje kratak pregled novina i promjena koje novi Zakon o sportu donosi.
Sportski klubovi i novine za pravne osobe koje djeluju u sustavu sporta
Novim Zakonom o sportu propisano je kako sportski klub može biti osnovan kao udruga ili sportsko dioničko društvo, dok je definicija sportskog kluba da je to „pravna osoba registrirana za obavljanje sportske djelatnosti sportske pripreme i sudjelovanja u sportskom natjecanju pojedinog sporta iz nomenklature sportova.“[2] Ova zakonska odredba je naišla na poneku kritiku s objašnjenjem kako navedeno zakonsko uređenje nije primjenjivo na sportske klubove i sportove čiji sastavni dio nisu natjecanja i treniranja, međutim takav problem zakonodavac je uredio na način da je propisao kako osim sportskih djelatnosti, sportski klub može obavljati i druge djelatnosti u skladu sa Zakonom o sportu te sa statutom udruge / društvenim ugovorom / izjavom o osnivanju društva.[3]
Svakako novina Zakona u sportu jest regulacija fitnes centara koji su sve popularniji te učestaliji i obavljanje njihove djelatnosti postala je svakodnevnica u svakom „kvartu“. Naime, zakonskim tekstom je propisano kako je „fitnes centar pravna ili fizička osoba u sportu koja svoju djelatnost obavlja kao trgovačko društvo, ustanova, udruga ili obrt koja sportsku djelatnost obavlja u uređenom prostoru za vježbanje, u okviru kojega se nalazi teretana koja se sastoji od prostora za vježbanje sa slobodnim utezima, prijenosnom i / ili fiksnom opremom i/ili trenažerima za kardiovaskularni trening i / ili fitnes studio koji se sastoji od prostora u kojem se provode individualni i / ili grupni fitnes treninzi.[4] Ovakvo uređenje svakako predstavlja pozitivan pomak koji prati tržište i europski trend i za očekivati je kako će doći do povećanja broja fitnes centara. Dakle, fitnes centar može biti registriran kao obrt, udruga, trgovačko društvo ili ustanova, a da bi se nešto smatralo fitnes centrom zakonodavac jasno navodi uvjete.
Sportske djelatnosti
Zakonodavac naglašava kako su sportske djelatnosti, djelatnosti od posebnog interesa za Republiku Hrvatsku.[5] Prema Zakonu o sportu, dana je široka definicija sportskih djelatnosti.[6] Tako zakonodavac u sportske djelatnosti svrstava aktivnosti koje obavljaju fizičke i pravne osobe poput sudjelovanja u sportskom natjecanju, zdravstveno usmjereno tjelesno vježbanje, organiziranje i vođenje sportskog natjecanja i posredovanje u sportu, sudjelovanje u sportskom natjecanju,[7] sportska priprema,[8] sportska poduka, zdravstveno usmjereno tjelesno vježbanje (gdje spadaju fitnes, pilates, aerobik te razni programi u kojima više sportova može biti sadržano, a koji nisu u nomenklaturi sportova Hrvatskog olimpijskog odbora, Hrvatskog paraolimpijskog odbora i Hrvatskog sportskog saveza gluhih), organiziranje i vođenje sportskog natjecanja, posredovanje u sportu[9] (sve učestalije spominjano i što zahtijeva osobitu regulaciju, a što se može svakodnevno čuti u globalnim nogometnim krugovima (primjerice FIFA-i). Pozitivan razvoj regulacije sportskih djelatnosti svakako se može vidjeti u odredbi da pod sportske djelatnosti zakonodavac svrstava i organizirane izvannastavne školske sportske aktivnosti i akademske sportske aktivnosti, upravljanje sportskom građevinom kao i upravljačke i administrativne poslove u pravnim osobama u sustavu sporta (svakako široka definicija koja može donijeti samo pozitivne rezultate za sportske djelatnosti) te zdravstveno usmjerena tjelesna aktivnost koja podrazumijeva bilo koji oblik tjelesne aktivnosti i koja ima pozitivan učinak na zdravlje i funkcionalne sposobnosti bez nepotrebne štete ili rizika, a nije usmjerena na ostvarivanje rezultata nego više individualnih ciljeva i može se provoditi u sustavu sporta i u suradnji s drugim dionicima iz sustava zdravstva te odgoja i obrazovanja.[10] Imajući u vidu ovako široku definiciju sportske djelatnosti, Zakonom o sportu ne prati se samo europski trend regulacije sporta i djelatnosti, već se potiče širok krug osoba da se bave sportom i sportskim djelatnostima, makar kao „rekreativci“. Osobito se to odnosi na najmlađe predškolskog i školskog uzrasta jer imamo primjere kako se i iz „rekreativaca“ stvaraju vrhunski sportaši.
Kategorizacija sportova
Ono što je najčešće bilo prijeporno i gdje su se vodile duge rasprave u sportskim krugovima pa i šire jest kategorizacija sportova (koja bi se ukratko mogla definirati kao proces evaluacije sportova koji rezultira rangiranjem sportova i razvrstavanjem u kategorije temeljem određenih kriterija[11]), no novim zakonskim izmjenama i to je regulirano.
Dakle, kategorizacija sportova provodi se na temelju evaluacije ključnih pokazatelja prethodna dva olimpijska ciklusa, a sukladno kriterijima kategorizacije koji su također propisani novim Zakonom o sportu. Kategorizaciju provodi Hrvatski olimpijski odbor, Hrvatski paraolimpijski odbor i Hrvatski sportski savez gluhih nakon održanih ljetnih olimpijskih igara / paraolimpijskih igara / olimpijskih igara gluhih za sljedeće četiri godine, a najkasnije do 1. listopada godine u kojoj su olimpijske igre / paraolimpijske igre / olimpijske igre gluhih održane.[12] Rezultati kategorizacije primjenjuju se na sljedeći olimpijski ciklus, odnosno od 1. siječnja godine nakon godine u kojoj su igre održane do 31. prosinca godine u kojoj se održavaju sljedeće olimpijske igre / paraolimpijske igre / olimpijske igre gluhih.[13] Odluka o rangiranju sportova i razvrstavanju u kategorije donosi se za svaki sport uvršten u nomenklaturu sportova pojedinog krovnog sportskog udruženja uz podjelu na ekipne i pojedinačne, i to za sportove u nomenklaturi sportova Hrvatskog olimpijskog odbora u četiri kategorije, u nomenklaturi sportova Hrvatskog paraolimpijskog odbora u dvije kategorije te u nomenklaturi sportova Hrvatskog sportskog saveza gluhih bez podjele u kategorije.[14]
Nakon svega prethodno navedenog postavlja se pitanje koji su kriteriji kategorizacije sportova i pokazatelji uspješnosti te i njih zakonodavac propisuje. Kao kriterije kategorizacije sportova zakonodavac je propisao: (1)zastupljenost sporta u svijetu i Europi, (2) masovnost u Republici Hrvatskoj, (3) status sporta, (4) ostvareni sportski rezultat na međunarodnoj razini.[15] Dok su ključni pokazatelji uspješnosti (1) broj nacionalnih sportskih saveza na svjetskoj i europskoj razini, (2) broj klubova i sportaša u pojedinom sportu u Republici Hrvatskoj, (3) udio sportaša do 18 godina u odnosu na ukupan broj sportaša u pojedinom sportu u Republici Hrvatskoj, (4) olimpijski status pojedinog sporta, odnosno paraolimpijski status sporta, odnosno status olimpijskog sporta gluhih i rezultati na međunarodnim sportskim natjecanjima.[16] Kako bi se spriječila bilo kakva zlouporaba, zakonom je propisano da se pri određivanju ključnih pokazatelja uspješnosti tijelo koje provodi kategorizaciju dužno koristiti podacima iz Nacionalnog informacijskog sustava u sportu (ukratko, to je sustav koji obuhvaća registre i evidencije vezane za sport, točnije njih 16[17]).
Status sportaša u pogledu radnog prava
Prije nego što se kaže više o ovoj temi, zakon razlikuje dvije vrste sportaša: profesionalnog sportaša i sportaša amatera.[18] Trenutnim Zakonom o sportu (za razliku od prethodnog), uređuje se status sportaša prema pravnim osoba koje obavljaju sportsku djelatnost.
Sad se postavlja pitanje tko je profesionalni sportaš? Zakon kaže da je profesionalni sportaš onaj sportaš koji se bavi sportskim djelatnostima sudjelovanja u sportskom natjecanju i sportskoj pripremi kao osnovnim zanimanjem, a nacionalni sportski savez može općim aktom urediti da je profesionalni sportaš i onaj sportaš koji zaključi stipendijski ugovor u neto iznosu većem od 10.000,00 eura godišnje.[19] Dakle, zakonskom definicijom dana je ovlast i nacionalnim savezima da dodijele status profesionalnog sportaša prema unaprijed zakonom predviđenim kriterijima. Profesionalni sportaš može djelatnosti sudjelovanja u sportskom natjecanju i sportskoj pripremi obavljati na temelju sklopljenog ugovora o radu odnosno na temelju sklopljenog ugovora o profesionalnom igranju ako ima registriranu samostalnu sportsku djelatnost. Također, Zakonom je propisano i kako se vodi Registar samostalnih sportskih djelatnosti.[20]
Odredbe Zakona o radu koje se odnose na odredbe ugovora o radu na određeno vrijeme, prestanak ugovora o radu, otkazne rokove i otpremnine, raspored radnog vremena, godišnje odmore i dopuste ne odnose se na profesionalne sportaše te sportaš ugovara s poslodavcem odredbe koje nisu obuhvaćene Zakonom o radu, dok se sklopljeni ugovor o radu i dodaci dostavljaju i pohranjuju u nacionalnom sportskom savezu.[21] Međutim, smatrat će se da je sklopljen ugovor o radu u slučaju stečaja kluba ili u slučaju spora vezanog uz izvršenje obveza iz ugovora sklopljenog sa sportašem koji djelatnost obavlja kao samostalnu sportsku djelatnost,[22] a ista odredba ima svrhu zaštiti sportaše i njihova prava (primjerice, u slučaju stečaja radnik - vjerovnik ima određena prava kao vjerovnik kojim se osiguravaju njegova namirenja).
Što se tiče sportaša amatera, zakonska je definicija kako je to osoba koja se bavi sportskom djelatnošću i sudjeluje u službenom sportskom natjecanju, a nije profesionalni sportaš.[23] Također, zakonom je propisano kako sportaš amater i sportski klub mogu zaključiti stipendijski ugovor koji može trajati najduže do navršene 24. godine starosti sportaša u neto iznosu do 24.000,00 eura godišnje.[24] S obzirom na problematiku koja se javljala u praksi vezano za prijelaz sportaša amatera iz jednog kluba u drugi klub, zakonom je propisano kako su ništetne odredbe ugovora koji je zaključen između sportaša i sportskog kluba prilikom prelaska sportaša amatera (koji zadržava amaterski status) iz jednog kluba u drugi, a kojim odredbama se traži isplata naknade za prijelaz.[25]
Nastavno, sportski klubovi obvezni su uskladiti ugovore o stipendiranju i ostale ugovore koji nisu u skladu s odredbama Zakona o sportu ili ih raskinuti i ponuditi sklapanje odgovarajućeg ugovora u skladu sa Zakonom o sportu najkasnije u roku od jedne godine od dana stupanja na snagu Zakona, a isto se odnosi i na osobe kojima je planiranje, programiranje, provođenje i kontrola sportske pripreme u sportskom klubu osnovno zanimanje.[26] Status trenera u pogledu radnog prava prema zakonskoj izmjeni nije posebno uređen, ali je zato propisano da poslove trenera može obavljati osoba koja je s pravnom ili fizičkom osobom sklopila ugovor o radu ili drugi ugovor, ili je uređeno drugim odgovarajućim aktom.[27]
Zanimljivost je kako Zakon o sportu[28] daje definiciju rekreativca (rekreativac je osoba koja sudjeluje u organiziranim sportsko-rekreativnim aktivnostima, osim sudjelovanja u službenom sportskom natjecanju) iz čega je uistinu vidljivo da zakonodavac ne ostavlja zakonske praznine pri definicijama.
Zdravstveni pregled sportaša
Prije nego se iznesu zakonske izmjene za ovo poglavlje treba objasniti trenutnu zakonsku definiciju sportaša. Sportaš (bilo profesionalni sportaš ili sportaš amater) je osoba koja sudjeluje u sportskoj pripremi odnosno treningu i službenom sportskom natjecanju s ciljem ostvarivanja što boljeg postignuća odnosno postizanja natjecateljskih rezultata u svim dobnim kategorijama i razinama sportskog natjecanja.[29] Da bi sportaš mogao sudjelovati u sportskom natjecanju i pripremi, za njega se treba utvrditi zdravstvena sposobnost za navedeni sport i dobnu skupinu, no prethodno navedeno se ne odnosi na sportaša koji je registriran u klubu koji ima sjedište izvan Republike Hrvatske.[30] Zdravstvena sposobnost sportaša utvrđuje se zdravstvenim pregledom za razdoblje koje ne može biti dulje od 24 mjeseca, a sportaš mora obaviti zdravstveni pregled najkasnije mjesec dana od dana početka bavljenja sportskom pripremom.[31]
Ostale novine
Ukratko, neke od najvažnijih ostalih novina, osim izjednačavanja osvajanja medalja na svjetskim prvenstvima u paraolimpijskim sportovima i disciplinama te olimpijskim sportovima i disciplinama gluhih s osvajačima medalja na svjetskim prvenstvima u olimpijskim sportovima i disciplinama, su da se sve sportske djelatnosti, osim sudjelovanja u sportskom natjecanju, mogu obavljati u obrtu.[32] Pravne posljedice osude i kaznena djela usklađene su na način da zapreke za obavljanje sportskih djelatnosti budu samo ona djela koja su zbog svoje naravi i težine realna zapreka za obavljanje sportskih djelatnosti.[33]
Osim prethodno navedenih promjena koje uvodi novi Zakon o sportu ima još niz manjih promjena koje će svakako imati pozitivan utjecaj na sport generalno, a onda posljedično i utjecaj na investicije u sport i zaštitu sportaša i klubova, a osobito na ostvarivanje ciljeva Nacionalnog programa športa 2019. - 2026.[34]
Zaključak
Izmjenom Zakona o sportu učinjena je pozitivna promjena koja prati trendove u sportu te regulira pravne praznine koje su se javljale. Također istim izmjenama potiče se bavljenje sportom i štiti zdravlje sportaša (primjerice obaveznim zdravstvenim pregledima). Međutim, tek ostaje za vidjeti kako će Zakon funkcionirati u praksi jer postoje odredbe koje sportski klubovi i nacionalni savezi trebaju implementirati, a onda i provoditi da sve ne ostane „mrtvo slovo na papiru“. Iako, trenutnom izmjenom Zakona o sportu nisu obuhvaćeni svi prijedlozi koji su bili dani u javnom savjetovanju, ne može se reći da on ne predstavlja pozitivan pomak. Nažalost, ono na što Zakon o sportu (a niti jedan propis) ne može utjecati jest kako potaknuti mlade (osobito najmlađe) na bavljenje sportom, makar rekreativno. Činjenica jest da se sve manje djece školske dobi bavi sportom, a da ne govorimo predškolske dobi. Sve to imat će posljedice kroz nekoliko godina i na profesionalne sportaše i sportaše amatere jer će njih biti manje. Problemi koji i dalje egzistiraju, osim prethodno navedenih, ulaganja su u sport te sportska infrastruktura. To je već problematika koja postoji dugo i za koju se traži idealno rješenje, nadamo se da će to rješenje što prije doći i tako dati nadu sportu.
IZVORI:
1.) Zakon o sportu (Narodne Novine, broj broj 141/22.)
2.) Ante Vuković, Radnopravni status profesionalnog sportaša i trenera u novom zakonu o sportu, Informator: 6767, broj stranice 11-13 (izvor: https://informator.hr/strucni-clanci/radnopravni-statusprofesionalnog-sportasa-i-trenera-u-novom-zakonu-o-sportu), datum objave: 20.01.2023.
3.) Nacionalni program športa 2019. - 2026. (https://mint.gov.hr/istaknute-teme-sport/nacionalni-program-sporta-2019-2026-21681/nacionalni-program-sporta-2019-2026/21701)
[1] Narodne Novine, broj 141/22.
[2] Članak 30. stavak 1. Zakona o sportu.
[3] Članak 30. stavak 3. Zakona o sportu.
[4] Članak 38. Zakona o sportu.
[5] Članak 1. stavak 2. Zakona o sportu.
[6] Članak 3. Zakona o sportu.
[7] Također dana je definicija što podrazumijeva sudjelovanja u sportskom natjecanju - nastupanje sportaša pojedinaca ili sportskih ekipa na natjecanjima koje organiziraju fizičke i pravne osobe u sustavu sporta registrirane za obavljanje sportske djelatnosti organiziranja i vođenja sportskog natjecanja (članak 3. stavak 3., alineja a) Zakona o sportu).
[8] Sportska priprema u okviru sportskih djelatnosti je provedba svih oblika trenažnih procesa sportaša i trenera s ciljem razvoja antropoloških karakteristika, a posebno motoričkih i funkcionalnih sposobnosti te stjecanja motoričkih znanja važnih za pojedini sport ili sportsku granu (članak 3. stavak 3., alineja b) Zakona o sportu).
[9] Člankom 3. stavkom 3., alinejom f) zakonodavac daje definiciju kako je posredovanje u sportu obavljanje poslova posredovanja i zastupanja sportaša i trenera pri zapošljavanju, kao i poslova posredovanja i zastupanja klubova.
[10] Članak 3. stavak 4. i 5. Zakona o sportu.
[11] Definicija po Anti Vukoviću, Informator: 6767, broj stranice 11-13 (izvor: https://informator.hr/strucni-clanci/radnopravni-statusprofesionalnog-sportasa-i-trenera-u-novom-zakonu-o-sportu).
[12] Članak 5. stavak 3. Zakona o sportu.
[13] Članak 5. stavak 4. Zakona o sportu.
[14] Članak 5. stavak 5. Zakona o sportu.
[15] Članak 6. stavak 1. Zakona o sportu.
[16] Članak 6. stavak 2. Zakona o sportu.
[17] Članak 64. stavak 2. Zakona o sportu.
[18] Članak 9. Zakona o sportu.
[19] Članak 10. stavak 1. i 3. Zakona o sportu.
[20] Članak 10. stavak 6. Zakona o sportu.
[21] Članak 11. stavak 1. - 3. Zakona o sportu.
[22] Članak 11. stavak 12. Zakona o sportu.
[23] Članak 12. stavak 1. Zakona o sportu.
[24] Članak 12. stavak 2. Zakona o sportu.
[25] Članak 11. stavak 9. Zakona o sportu.
[26] Članak 122. Zakona o sportu.
[27] Ante Vuković, Informator: 6767, broj stranice 11-13 (izvor: https://informator.hr/strucni-clanci/radnopravni-statusprofesionalnog-sportasa-i-trenera-u-novom-zakonu-o-sportu).
[28] Članak 13. stavak 1.
[29] Članak 8. Zakona o sportu.
[30] Članak 15. stavak 1. i 2. Zakona o sportu.
[31] Članak 15. stavak 3. i 4. Zakona o sportu.
[32] Članak 24. stavak 1. Zakona o sportu.
[33] Članak 111.-115. Zakona o sportu.
