Preuzeto iz Swibir magazna vo2/2020. više na linku:
32. Austria Triathlon Podersdorf – Moja prva pobjeda
U planu za 2019. godinu bio je nastup na jednoj utrci Ironman distance i odluka je nekako pala da to bude u Ironman u Podersdorfu. Podersdorf je najstarija utrka Ironman distance u Austriji, a ove se godine održavalo 32. izdanje. Utrka se održava početkom rujna tako da sam imao cijelo ljeto za kvalitetnu pripremu, a uz to Podersdorf je na tek malo više od 4 sata vožnje automobilom od Zagreba pa nije trebalo previše razmišljati o putovanju i logistici.
Znao sam da će solidan nagradni fond i duga povijest utrke privući dobru konkurenciju, ali se, za razliku od inače, nisam opterećivao startnim listama i tko će doći. Tek sam dan prije utrke, kad sam stavljao bicikl u tranziciju, primijetio par poznatih lica, ali ni to me nije previše izbacilo iz “flegma” raspoloženja. Prije brifinga smo se Sonja i ja uspjeli okupati i primijetili smo da je voda prilično topla. Na brifingu su potvrdili da je naše mjerenje temperature vode umakanjem guzice točno i da će se sutra plivati bez neoprena.
Na plivanju je plan bio krenuti mekano jer se obično spalim na početku i onda umirem dok ne izađem iz vode. Krenuo sam po planu, ali sam brzo primijetio da se neki lik odvaja s desne strane te sam nakon par sekundi razmišljanja odlučio stisnuti i pokušati uloviti noge ispred (toliko o kretanju mekano). Plivala su se dva kruga po 1900 m, te se lovljenje nogu na početku pokazalo kao potez dana jer sam na izlasku iz vode shvatio da je lik s kojim sam plivao u štafeti, a da iza nas nema nikog na vidiku.
Proletio sam kroz tranziciju, sjeo na bicikl i odmah počeo gaziti k'o da nema sutra, da bi mi nakon par minuta kliknulo da sam prvi i da nema potrebe za ubijanjem, odnosno da mogu voziti svoj tempo i onda, ako me neko stigne, mogu razmišljati o tome pratim li ga ili ne. U Podersdorfu se na bajku vozi šest krugova po 30 km, staza je ravna (mislim da Ironman ima oko 300 m nadmorske visine) i u svakom krugu ima par oštrih zavoja koji ti taman daju malo vremena da se protegneš i odmoriš od ležanja u TT poziciji. Nakon dva kruga u vodstvu mi je već bilo čudno jer me nitko nije stigao pa sam na svojem krnjem njemačkom pokušao od suca na motoru saznati koliko je drugi iza mene. Vičem ja: “Rückstand, wie viel ist rückstand?!”. Sudac me samo blijedo gleda, a ja si mislim da sam nešto pobrkao i pitao ga koliko košta glavica zelja na placu. U trećem krugu se vraća taj isti sudac do mene i kaže mi na dobrom engleskom da imam 11 minuta prednosti ispred drugog. U tom trenutku je cilj postao odraditi bicikl istim tempom do kraja i onda trčati kontrolirano i to bi trebalo biti dosta za pobjedu. Sve je išlo OK do polovice petog kruga, tu se temperatura zraka osjetno popela i postalo je vruće, a uz to se počeo dizati vjetar. Postalo mi je propisno teško, ali sam nekako uspio dogurati do druge tranzicije bez puno usporavanja
Čim sam s nogama dotaknuo tlo, bilo mi je jasno da me čeka jakoooo duuugi maraton i da 11 minuta prednosti nije puno. Pokušao sam si dati koji kilometar da ulovim neki solidan tempo, ali čim bi ubrzao, puls bi mi odletio u nebesa i počeo bi zakuhavati. Na trčanju nema hlada, sunce je upržilo (ne zovu Austrijanci stazu na trčanju džabe “Podersdorf Hölle” ili ti ga pakao Podersdorfa) i shvatio sam da ako hoću preživjeti do kraja da moram utrpati u sebe što više tekućine. Na svakoj okrepi bi prošetao, utrpao u sebe Coca-Cole i vode koliko sam mogao zgrabiti i nastavio trčati do sljedeće okrepe. Trčala su se četiri kruga po 10 km, i već sam na kraju prvog kruga vidio da mi je Christian Altstadt (drugoplasirani) prepolovio prednost te sam izračunao da bi me tim tempom trebao stići oko 22.-23. kilometra. Na početku trećeg kruga je razmak pao na minutu i pol, tu sam se već pomirio da će me Altstadt stići, ali nikako da se to desi. Kad sam na polovici trećeg kruga vidio da je razmak i dalje oko minutu, odlučio sam stisnuti koliko mogu jer je bilo očito da se Altstadt počeo mučiti. I tako se ja gegam po toj vrućini, trpam sve što stane u mene, već sam zelen od muke i muti mi se vid, ali je zato slika powermetra u glavi jasna. Naime, prije utrke mi je Sonja obećala da si smijem kupiti powermetar ako pobijedim - nije vjerovala da mogu pobijediti. Kad se na početku četvrtog kruga nisam mimoišao s Altstadtom, odnosno kad sam malo kasnije vidio da hoda, postalo mi je jasno da ću pobijediti, konačno sam se mogao malo opustiti i uživati (koliko se to može nakon +30 km trčanja).
Na ulasku u cilj sam se iznenadio kad sam vidio da na satu piše 8:27, odnosno nisam očekivao da s takvim umiranjem na trčanju mogu ići ispod 9 sati, a kamoli ispod 8:30. Kasnije, kad sam vidio da sam plivao 52:58, vozio 4:17:26 i trčao 3:14:56, postalo mi je jasno da sam možda “malo” pretjerao na bajku i to platio na trčanju, al boli me briga sad imam powermetar pa se sljedeći put valjda neću zaletjeti.(:
