Preuzeto iz Swibir Magazina vol4/2021, više tekstova pročitajte na linku:
Sve je počelo u listopadu 2014.god, kada sam na njemačkoj televiziji prvi put uživo vidio desetosatni prijenos IM svjetskog prvenstva na Havajima. Utrka me totalno fascinirala. Pitao sam se kakvi su to uopće ljudi koji rade tako nešto? Pa to ne može biti zdravo ili?! Sebastian Kienele je na svojoj, tada novoj Scott Plasmi 5 prestizao sve ispred sebe, a u meni se probudila jedna luda želja, jedan ludi san. Čak više od pitanja „Mogu li završiti jedan Ironman?“, pitao sam se, da li ja mogu bit tako ludo fit kao Kienle i ekipa?
Mogu li ja jednog dana na Havaje?
U to vrijeme ,očito nisam znao ništa o dugom triatlonu ili bilo kakvom drugom sportu izdržljivosti, ali Google is your friend, pa sam nakon kratkog vremena, saznao kako je postati Ironman triatlonac ,zapravo proces koji ne traje nekoliko mjeseci već nekoliko godina.
Dok sam bio na faksu trenirao sam par godina boks i to je otprilike bio sav moj sportski background. Počeo sam lagano sa trčanjem, svako jutro prije posla po 5km. 2015. sam otrčao prvi polumaraton, a onda 2016.i svoj prvi puni maraton. Redovito trčanje je bilo super, ali taj legendarni 30-ti km na prvom maratonu i ta mentalna borba sa samim sobom, koju sam tada prvi put iskusio, potpuno me oduševila. Iako sam nakon utrke ležao tjedan dana u krevetu, znao sam da se moram prijaviti na sljedeći maraton. Želja mi je bila istrčati maraton ispod 3 sata što sam onda i uspio u Parizu (02:52).
2017. kupujem prvi cestovni bicikl i već par mjeseci kasnije se prijavljujem za svoj prvi Ironman. Negdje sam pročitao da je najbolje (moš mislit kako je to najbolje) početi sa najtežom Ironman utrkom, pa sam se odlučio za IM Lanzarote 2018. Još uvijek sam jako ponosan na tu utrku. Ne zbog ukupnog vremena ili plasmana, već zbog toga sto sam se za tu ludu utrku pripremio potpuno sam. U to vrijeme nisam poznavao nikakve triatlonce, a trening plan i plan prehrane na utrci sam našao negdje na internetu. Isto tako mislim da je to bio trenutak kada sam shvatio koliko je stvarno potrebno trenirati za Konu. Onaj tko ima to iskustvo, zna da preseljenje u drugu državu nije lagana stvar. Često moraš raditi dvostruko više da bi ostvario jednake rezultate kao netko tko je tu rođen i školovan (pogotovo ako nisi npr. IT stručnjak). Naravno da je i broj prijatelja i ljudi sa kojima se družiš u početku jako pregledan, što u slučaju da treniraš za svjetsko prvenstvo u Ironman-u i nije tako loša stvar, jer vremena za neka druga druženja i nemaš. Nastavljam trenirati i 2019. kupujem triatlon bicikl. Iste godine završavam svoj drugi IM – ovog puta u Švedskoj. Vrijeme je 09:26, što je skoro 2 sata bolje nego godinu ranije, ali nije dovoljno za kvalifikacije za Konu.
Nedugo nakon te utrke započinjem suradnju sa Višticom. Imati nekoga sa tolikim iskustvom, tko se brine o svakom treningu je sjajno. Sljedeće godine nastupam u Estoniji, jedinoj full distance IM utrci u Europi te godine. Imao sam ogromnih problema na plivanju, ali bajk i trčanje sam odradio skroz dobro. Ukupno vrijeme 09:02h i opet, samo par minuta presporo za Konu.
Koliko god volim sport, ipak je frustrirajuća činjenica, da i samo jedna mala greška ili peh na utrci mogu stotine sati teškog treninga baciti u vodu. Zbog toga 2021. planiram odraditi dvije malo ravnije utrke, ali zbog ludila sa premještanjem i odgodom utrka, u zadnji čas mijenjam IM Kopenhagen za IM Lanzarote.
Nakon plivanja sam imao dosta veliki zaostatak, ali na biciklu sam se osjećao stvarno jako i nakon 180km, bio sam već na 2. mjestu u svojoj kategoriji. Točno tu gdje i želim biti na početku maratona. Puls na trčanju je bio previsok od početka, što sam pokušao ignorirati (inače, to je jako loša ideja). Nisam imao utrku koju sam želio, međutim na veliko iznenađenje plasman na utrci je ovaj put bio dovoljan za ispunjenje cilja. „Congratulations! You are now successfully registered for the 2021 IRONMAN World Championship“ piše u mail-u ,a ja sam, kako bi ameri rekli „over the moon“! Sav trud i odricanje su se napokon isplatili.
Naravno da je nakon toga Kona prebačena sa 2021. na 2022., što je za mene osobno odlično, pošto sam, u međuvremenu uspio slomiti ključnu kost. Oporavak ide dobro, tako da se nadam da iduće godine pišem i jedan izvještaj sa Havaja :) Na kraju ,ako mogu poslati poruku svima koji su se možda već odvažili i postavili pred sebe jedan tako veliki cilj: Vjerujte u sebe. Svaki dan. Znam, zvuči kao takav klišej, ali to je stvarno jedna rečenica koju ne možemo dovoljno često ponoviti. Pozz swima!
