Tekst preuzet iz Swibir Magazina vol5/2022 https://en.calameo.com/read/005749932a14b243b090e
Zovem se Vedran Planinšek sportom se bavim od svoje 14 godine, a bicikl je bio moj prvi
susret sa treningom. Sa 16 godina sam krenuo ozbiljnije trenirati i veslati na Jarunu gdje sam ostvario zapažene rezultate u kategoriji lakih veslača. Posebno sam ponosan na svoj
angažman kao trener vodič za slijepe u Atletskom klubu Dinamo gdje sam pripremao Petra Bešlića za Paraolimpijske igre u Pekingu. Kasnije sam se opet vratio biciklizmu gdje sam neko vrijeme vozio brdske utrke unutar kupa Hrvatske, kao i cestovne utrke. Kako volim izazove i učiti nove vještine, s godinama sam prešao na triatlon gdje sam bio aktivan kako u natjecateljskom smislu tako i u organizacijskom u ulozi sportskog direktora te trenera biciklzma. Sada trčim za Maraton klub Veliku Goricu, veslam za Veslački klub Trešnjevku, nastupam u triatlonu za Triatlon klub Swibir i vozim bicikl za Biciklistički klub Biker.
Moj nastup na Europskom prvenstvu na 24 sata u cestovnom biciklizmu (WUCA)
Kako je došlo do odluke o nastupu na utrci Na jednoj utrci kroz Hrvatsku sam došao do zaključka da sam premlad da vozim utrke koje traju par dana, što zbog zahtjevnosti, što zbog logističkih problema. Tada sam odlučio da je za mene najbolji tip utrke u trajanju od 24 sata. Moj prvi nastup na takvoj utrci je bio u Sloveniji u mjestu Dobrovnik 2019. godine. Prethodni hrvatski rekord je držao Ares Buršić (704 km), a ja sam te godine završio utrku sa 715 km. Od mene je bio bolji Matija Kovačević koji je briljirao sa odvoženih 726 km (prosjekom od 30,11km/h). Iako sam bio zadovoljan rezultatom, već slijedeće jutro sam si obećao da se vraćam na istu utrku kako bi srušio rekord (ovog puta od Matije) i time postigao što sam naumio. Nadao sam se da ćemo se Matija i ja za godinu dana naći na istoj utrci radi revanša, ali je Matija u međuvremenu tragično poginuo pa sam tu godinu odlučio preskočiti njemu u čast. Uvijek ću ga se sjećati sa cigarom u ustima kada smo se prvi put upoznali na jednom usponu u Gorskom Kotaru gdje smo se zajedno penjali svatko u svom režimu (ja na HardCro utrci, a on na brevetu 600), a i po slastičarnici u Matuljima gdje smo Darko Kos „Ptica“, Matija Kovačević i ja pojeli svaki kilu sladoleda prije uspona na Učku. 2020. godina je stoga bila obilježena vožnjama istraživačkog karaktera.
Pripreme za utrku Odluka da je sad trenutak da vozim 24 sata je bila donesena pred kraj 2021. godine pripremama sa zimskom bazom trčanja, planinarenja, treninzima snage te sakupljanjem biciklističkih kilometara sa dolaskom ljepšeg vremena. Fokus je bio na toj jednoj utrci dok su sve ostale utrke bile dio trenažnog procesa.
Kako ljudi planiraju, a sudbina odlučuje, mjesec i pol dana prije utrke sam se otrovao hranom te sam sa ciljanih 70 kg pao na 63 kg da bih naposlijetku utrku startao sa 65 kg. Tih 190 km od Velike Gorice do Rijeke su mi bile izrazito teške i prvi put sam se šlepao cijelo vrijeme iza drage. Nisam htio odustati jer je druga opcija bila da ona sama biciklira do Rijeke jer je tamo ostavila auto za povratak doma što svakako nije bila opcija.
Kako se je utrka bližila, krenuli su i specifični treninzi na triatlonskom biciklu kojeg sam vozio na utrci, kako bi se tijelo prilagodilo, smanjio sam volumen, a povećao intenzitet brzine i kadence radi promjena ritma koji takva utrka zahtjeva. Time je završio pripremni period. Zahvalan sam dragoj koja je većinu treninga odradila sa mnom, dok sam se ja pripremao za ovu utrku, ona se je pripremala za triatlon half distancu.
Zadnjih tjedan dana prije utrke mi je bilo izrazito stresno jer uvijek misliš da si mogao učiniti bolje i više. U tom periodu sam već pazio na sat da dovoljno jedem kako kod kuće tako i na poslu gdje mi je ekipa s kojom sam tada radio izašla maksimalno u susret i olakšala mi posao zadnjih par dana. Osim hrane, pazio sam na vitaminizaciju te unos tekućinei sl. Bicikl sam pregledao, servisirao i ono najvažnije, testirao, pa ipak unatoč jasnoj želji da odvozim toliko očekivanih 750 km počeo sam nekako sumnjati da je to ostvarivo i kako su dani odmicali tako se je i taj cilj počeo topiti pa sam naposljetku krenuo onako prazan dat sve od sebe u nadi i da će to biti dovoljno. Svakako mi na ruku nije išla činjenica da su mi se raspale sprinterice u kojima sam mislio voziti zbog čega sam kupio rabljene sprinterice u zadnji čas što definitivno nije bila dobra ideja jer me
je i koljeno počelo boljeti u tom istom periodu a sve zbog potrošenih pedala koje sam vozio na TT biciklu srećom za utrku sam kupio nove te kako sam ih zamjenio i bol je nestala što je jedan od razloga što sam utrku startao laganije. Naravno do tog zaključka sam došao tek na utrci!
Kako je tekla sama utrka?
Prvo par riječi o utrci. Riječ je o Europskom prvenstvu SLO24ULTRA u Sloveniji u Dobrovniku. Ove je godine start utrke bio 22.7.2022. u 18.h, a završetak 23.7.2022 u 18.h. Sama staza je kružnog karaktera, a krug iznosi 10 km, zvuči zabavno! Naspavao sam se koliko sam mogao i iako sam sve imao posloženo danima ranije opet sam legao
prekasno jer nisam mogao zaspati, a i svaka ranija provjera je dan prije utrke imala valjda još tri dodatne provjere. Po dolasku na mjesto starta, podižemo šator, slažemo opremu u feed zoni, provjeravam glavni bicikl BMC timemachine 01 i rezervni Trek Emondu, razvrstavamo dodatnu opremu, alat i hranu. Prijava i provjera bicikla prolazi bez prigovora od strane sudaca te sam slobodan zadnje trenutke prije starta odmarati i puniti se ugljikohidratima i proteinima. Nakon kratkog brifinga i uz pozdrava organizatora i
mještana općine Dobrovnik kreće odbrojavanje. Trenutak je neprocjenjiv, srce ubrzano kuca, misli su već na biciklu i hvataju prvi zavoj u trenutku me trgne prasak i noge same kreću. Utrka je krenula, a ja već osjećam olakšanje jer napokon sam tu svoj
na svome, ovog puta pametniji ulazim u svoj ritam. Puštam vodeće da preuzmu vodstvo, a ja se držim sredine od koje kasnije nastaje druga grupa nešto malo iza vodećih. Kako je krenula utrka tako je nestala i sva trema, strah i ona nervoza koju sam osjećao posljednjih dana. Moram reći da sam krenuo veoma lagano u utrku držao sam se grupe u kojoj smo se svi izmjenjivali redovito vozeći u zavjetrini no kako nas ima različitih tako je i brzina varirala od nekih 35-47km/h sa velikim promjenama tempa iako sam ja nastojao držati tu neku distancu da me ne bi pojedinci navukli na nešto brže. Najkraći opis je takve utrke je klasična cestovna utrka na 150-200 km sa čestim skokovima, ali u ovom slučaju moraš puno više kalkulirati jer nije produktivno ostati sam niti se smiješ previše trošiti. Slijedeće je bilo bitno odabrati pravilnu prehranu. Ideja je bila prvih 12h jesti uglavnom krutu hranu, pa onda postepeno prelaziti na tekuću ili onu koju mogu lakše prožvakati. Koristio sam tipične dodatke prehrani poput magnezija, gelova bez i sa kofeinom, energetske pločice, napitke od ugljikohidrata i proteina, elektrolite i ISOtonični napitak. Jeo sam svakih 30-40 min, a bidone mijenjao svakih sat vremena.
Utrka je krenula dosta dinamično te se je temperatura tijekom dana držala na oko 34 stupnjeva, ali je vožnja kroz noć bila sasvim drugačija jer se temperatura spustila na 18 stupnjeva. Iako sam imao u planu malo toplije se obući, nisam želio propustiti grupu u kojoj sam vozio pa sam stisnuo zube i regulirao hladnoću sa ubrzanjima. Kako je vrijeme prolazilo tako se je grupa i rasipala da bih na kraju ostao sam. To je bio trenutak mojeg prvog kratkog stajanja nakon 11 h zbog čega gubim možda minutu dvije, dok je prvo pravo stajanje od 30 minuta bilo nakon 15 h vožnje od 30 min. Vožnja je do tada protekla i više nego odlično bez kriza i grčeva. Dočekala me je ležaljka, energetsko piće, kava, napitak za oporavak, hrana i nova podmajca. Zgodan trenutak je bio obavljanje nužde penjanjem na 3. kat sa drvenim nogama ��. Sa jutrom je i počeo rast temperature, a ja sam uglavnom vozio sam ili sa pojedincem kojeg bi uhvatio u krugu i pokušavao se izmjenjivati. Na cesti je bio osjećaj kao u pustinji, vrućina bez hlada koja je natjerala većinu natjecatelja da sve češće staju i odmaraju, a neki su i odlučili završiti utrku. Tada mi vjetar u leđa daje draga koja mi javlja da sam ukupno na 4. mjestu i da hvatam trećeg te krećem u lov bez stajanja. Tada je temperatura već bila 42 stupnja na cesti i počeo sam sa hlađenjima tako da sam iz feed zone hvatao i bidon sa ledenom vodom sa kojim bi se zalijevao. Ali strahovita vrućina me je natjerala na još jednu stanku (nakon 18 h i 40 min) za svrhu hlađenja ledom (hvala organizatorima!). Tih 13 min me vratilo u život i vraćam se na vožnju. Sada mi prosjek pada na 32km/h-35 km/h. Neko vrijeme tako sustižem Crisa Hopkinsa i Isu Pulver pa se neko vrijeme vozimo zajedno dok nisam odlučio hvatati grupu po izlasku iz zavoja koja je povukla na 47km/h i naravno kad sam vidio koliko se brzo vozim odmah sam ju i pustio, ali sada je bilo ionako sve u glavi. Vrtio sam krugove i stajao svaki krug na mjestu gdje su nas organizatori polijevali sa šmrkom što je pomoglo u savladavanju vrućine. A nesnosne vrućine često završe nevremenom što se je i taj dan dogodilo. Srećom to se je dogodilo već pred kraj utrke. Krenulo je sa crnim oblacima i vjetrom koji je rušio šatore te sam morao zamijeniti TT bicikl sa cestovnim kako bi se lakše kretao uz vjetar i sa svojim Trekom ulazim u cilj!
Rezultat i zahvala
Nakon 24 sata završavam utrku na 2. mjestu u ukupnom poretku i sa novim hrvatskim rekordom na 24 h koji sad iznosi 792 km sa prosječnom brzinom od 33,11 km/h neto (brzina kretanja 34,5km/h) i sa potrošenih 13.239 kal.
Ovom prilikom se želim zahvaliti svojoj podršci, Vedrani, koja je sa mnom trenirala i sa sinom Lukom bila 24 sata uz mene u feed zoni te sa kćeri Emili tolerirala dugačke treninge kao i prijateljima koji su mi pomogli savjetima (posebno Luka Bashota nutricionizam.hr i Marko Babić iz bjorka.eu u čijem sam dresu nastupao).
Velika Hvala ide i kolegi biciklistu Stanku Verstovšeku na ferplayu i pobjedi jer ljepo je stajati na postolju sa sportašem koji daje uvijek 100% .
Naravno da biciklist u meni želi ići i korak dalje tako da mi je plan za dvije godine približiti se magičnoj brojci od 900 kilometara na utrci od 24 sata, a do tada sakupljati kilometre sa prijateljima, odmarati se sa najdražima i svakako ganjati neke nove izazove.
