Prošle sezone sam nastupio na dva ajronmena (Embrunman i Challenge Almere Amsterdam) i na jednom i drugom sam nažalost odustao. Razlog odustajanja je u oba slučaja bio da sam nakon biciklističkog dijela bio u prevelikom zaostatku da ostvarim bilo kakav dobar plasman, a trebalo je nastupiti na još nekoliko manjih utrka odmah nakon ajronmena i zbog toga nije imalo smisla ubijati se na trčanju.
Kasnije sam sa Žicom (trener) došao do zaključka da zbog obaveza oko faksa jednostavno ne stignem progutati dovoljan broj kilometara da bi bio konkurentan na utrkama ajronmen distance. Zato smo za ovu godinu odlučili da ću na početku sezone odraditi dva halfa (Challenge Roma i državno prvenstvo u Petrčanima ) i onda se pripremiti za ITU svjetsko prvenstvo u Danskoj (4-120-30 km) sredinom 7. mjeseca. Od državnog do svjetskog prvenstva bi imali malo više od dva mjeseca da se kvalitetno pripremimo, a s obzirom na to da je format svjetskog prvenstva po udaljenosti točno između halfa i ajronmena (osim plivanja kojeg ima više, što mi odgovara) broj kilometara ne bi trebao predstavljati problem.
Dokaz da budale nije teško nagovoriti na glupost je taj, da smo jedan i drugi na početku sezone rekli da nećemo nastupiti na ajronmenu, a trebalo nam je punih 5 minuta da se predomislimo.
Sve je išlo po planu do Petrčana, gdje sam nakon utrke u razgovoru s jednim prijateljem došao na temu triatlona u Vitoriji. On je planirao nastupiti na utrci i pitao me da li bi mu se Sonja i ja željeli priključiti. Moj prvi odgovor je bio da ove godine nemamo namjeru nastupiti na ajronmenu jer sam se ja dobro opekao prošle godine, Sonja je počela ozbiljno studirati pa nije imala vremena za ajronmen, a osim toga datum utrke u Vitoriji se skoro poklapao s datumom ITU svjetskog prvenstva. Onda se u narednom tjednu dio ekipe koji je trebao ići s nama u Dansku predomislio, pa cijela priča oko Danske više financijski nije držala vodu (a nismo imali namjeru jesti tjesteninu i pekmez do kraja godine zbog izleta u Dansku), tako da smo se Sonja i ja u jedom trenutku našli da ozbiljno razmišljamo o nastupu u Vitoriji. Dokaz da budale nije teško nagovoriti na glupost je taj, da smo jedan i drugi na početku sezone rekli da nećemo nastupiti na ajronmenu, a trebalo nam je punih 5 minuta da se predomislimo.
Onda je najveći problem postao kako se spremiti za ajronmen u manje od dva mjeseca, jer ipak ajronmen traje dobrih 3 h dulje od formata ITU svjetskog prvenstva. Tu je kouč Žic ubacio svoju magiju i Sonja i ja smo uspjeli odraditi mjesec i pol dobrog treninga. Na biciklu i trčanju sam se osjećao jako dobro, duge vožnje su mi padale lakše nego inače tako da sam bio prilično samouvjeren da utrka neće biti debakl ko utrke prošle godine. Dva mjeseca do utrke je proletilo začas i u jednom trenutku smo se samo našli da pakiramo kofere za put.
Već sam ranije čuo da je Triathlon Vitoria-Gasteiz jedna od najstarijih utrka u Španjolskoj i da je organizacija same utrke fenomenalna te da se bez problema može mjeriti s utrkama iz Ironman i Challenge serije.
Već sam ranije čuo da je Triathlon Vitoria-Gasteiz jedna od najstarijih utrka u Španjolskoj i da je organizacija same utrke fenomenalna te da se bez problema može mjeriti s utrkama iz Ironman i Challenge serije. To mi je bilo teško za povjerovati ali kad smo došli tamo uvjerili smo se daje organizacija zapravo bolja od svih utrka na kojima smo do sad bili. Mislim da o kvaliteti utrke najbolje govori podatak da je na halfu i ajronmenu bilo prijavljeno preko 2000 ljudi od čega je u muškoj PRO kategoriji startalo skoro 60 natjecatelja! Za usporedbu na IM u Frankfurtu je u muškoj PRO kategoriji bilo prijavljeno 45 natjecatelja, a startalo ih je 20-ak.
Na dan utrke je ujutro padala kiša ali do starta plivanja nebo se razvedrilo i granulo je sunce. Plivala su se dva kruga po 1900 m, a staza za plivanje je bila super označena tako da nije bilo šanse da se neko izgubi. Odmah na početku sam se odvojio s još 5-6 natjecatelja i tempo mi se činio prilično ugodan. Već po običaju na plivanju mora nešto krenuti u krivom smjeru, a u ovom slučaju je to bila temperatura vode. Naime, temperatura vode je bila 22 °C što je točno na granici da na plivanju budu dozvoljena neoprenska odijela. Nakon 1000 metara mi je postalo osjetno vruće, a uskoro sam se počeo kuhati. Naravno tempo na plivanju mi je s ugodnog polako prelazio u neugodan, u trenutku kad smo počeli prestizati natjecatelje s halfa koji su startali 15 minuta ranije više nisam mogao pratiti tempo grupe. Konačno iz vode sam izašao u ničijoj zemlji sa za svoje pojmove prilično lošim vremenom plivanja.
Nisam očekivao neko brzo vrijeme bicikla, pa me ugodno iznenadilo kad sam kasnije vidio da mi je vrijeme bicikla bilo 4:31 h, što je samo 4 minute sporije od najbržeg vremena bicikla.
Staza na bajku se sastoji od 2 kruga po 73 km i jednog kruga od 34 km, cesta je jako valovita s par hupsera na kojima treba staviti na malu šajbu. Plan mi je bio prvu polovicu vožnje odraditi malo rezerviranije i onda probati stisnuti u drugoj polovici vožnje. Do 50 km sam vozio u svom tempu, a onda me stigla grupa od 8-9 natjecatelja u kojoj je bio Ivan Alvarez – pobjednik 2016. i 2017. i Alejandro Santamaria – pobjednik 2014. i 2018. Krajem prvog kruga na jednom od većih hupsera je Parades (koji je na kraju bio 6.) stisnuo, ja sam stisnuo za njim i za čas se grupa raspala tako da je brojno stanje s 9 spalo na 4 [Santamaria, Martinez (na kraju 5.), Parades i ja]. U drugom krugu smo stigli još nekoliko natjecatelja, a pred kraj drugog kruga su se počele osjećati posljedice stiskanja ranije, tempo je polako počeo padati pa sam se u jednom trenutku ja našao na početku grupe i diktirao tempo do kraja. Nisam očekivao neko brzo vrijeme bicikla, pa me ugodno iznenadilo kad sam kasnije vidio da mi je vrijeme bicikla bilo 4:31 h, što je samo 4 minute sporije od najbržeg vremena bicikla.
Ovaj put sam trčkarao 7 km dišući na škrge dok konačno nisam prodisao i počeo trčati normalno.
Kad sam sišao s bajka noge su mi bile začuđujuće lagane, ali da stvari ne bi bile prejednostavne zgrčili su mi se međurebreni mišići i jednostavno nisam mogao udahnuti punim plućima. To mi se već dogodilo ove godine na Korčuli i tamo sam morao trčati skroz lagano nekih 5 km da se malo opustim da mogu ponovo početi trčati u nekom tempu. Ovaj put sam trčkarao 7 km dišući na škrge dok konačno nisam prodisao i počeo trčati normalno. Naravno cijela grupa koja je sišla sa mnom s bicikla je već bila daleko tako da sam tek pred kraj maratona uspio stići dva-tri natjecatelja i dogurati do 10. mjesta ukupno s ukupnim vremenom od 8:38 h. Vrijeme trčanja mi je bilo 3:07 h, što nije nešto bajno za moje pojmove, nažalost u tom trenutku nije išlo brže.
📷
Kad se sve zbroji i oduzme mogu reći da sam zadovoljan plasmanom, ali nisam zadovoljan izvedbom. Vjerojatno samo na plivanju i trčanju imam 15 minuta fore, što me veseli za iduću godinu jer ne bi trebalo biti teško popraviti ovo vrijeme 😀
