top of page

SRETNA NOVA 2023. - SA NOVIM POČETKOM by MILA



Tekst preuzet iz Swibir Magazina vol5/2022 https://en.calameo.com/read/005749932a14b243b090e


Sport je čudna zanimacija. Mnogi ga ne mogu smisliti, dok ga drugi rade zbog zdravlja. Za one sportaše o kojima se zna pisati na vijestima; oni su istinski iskočili u svom sportu bez obzira na uvjete, sport im prestaje biti zanimacija, on je toliko ukorijenjen da postaje dio njih samih. Svaki dan provode trenirajući, uostalom i jer su dobri u sportu, ali i jer ga vole, mogu izdržati bol i psiho-fizički napor koji sport donosi. Zato, kad čitamo o ozljedama osoba koje su toliko duboko povezane s tom aktivnošću, često vidimo spoj tuge, ljutnje i želje za povratkom na treninge. Nije uvijek tako jer ozljeda donosi drugu vrstu mentalne boli nego sami treninzi pa se događaju i odustajanja ili rana umirovljenja. To su samo znakovi kako je sportaš predugo plesao na onom rubu između vrhunca svoje snage i dna - ozljede. No, nisu oni jedini koji kroz to prolaze kao izvanredni profesionalci.


Počela sam se baviti triatlonom 2020. godine. U Swibir sam se tako priključila nakon što sam puno vremena provela lutajući u raznim sportovima. Triatlon sam zavoljela svom svojom dušom, triatlonske trke su mi bile draže i još uvijek su mi draže od bilo kojeg drugog sportskog natjecanja na kojem sam sudjelovala. Kad se predstavljam, obavezno barem natuknem kako se bavim triatlonom. Netko bi rekao da je postao dio moje osobnosti. Iako, ne bih znala specificirati što točno osobu čini triatloncem, osim očiglednog. Moja forma i napredak pod vodstvom trenerice Željke su doživili nagle i ubrzane pomake u kratkom razdoblju. Tako sam opravdano postala favorit na većini triatlonskih utrka kao kadetkinja. Uloženi trud mi se svakako isplatio. Iz moje perfekcionističke perspektive, bilo je na tom putu mnogo prepreka i svakako puno padova u motivaciji i izvedbi na nekim treninzima. Bitno je istaknuti da je to zapravo glavni dio procesa: ustati, podignuti se na noge nakon bloka treninga, koje sam možebitno mogla i bolje odraditi, no još uvijek sam dala sve od sebe i to je ono što bi trebalo čovjeka nastaviti gurati dalje čak i onda kada nas količina obveza ponekad opterećuje.


Dogode se i stvari na koje možda i nismo mogli utjecati. Razboliš se, prehladiš, i par dana treninga automatski pada u vodu. Ipak, prijašnji trud nikad nije uzaludan i na to se tako ni ne treba gledati. No, što kad dođe do dužih prekida? Ne kada psihički postaje prenaporno pa je bitno uzeti dan pauze da si malo olakšamo dušu. Što kad te život pogodi prvom nezavršenom utrkom u životu? Gledala sam novu cestu, crn i blistav asfalt, sunce koje prži. U idućem trenutku nisam na biciklu. Odjednom je nebo iznad mene, no također je i moj bicikl. Znam da klizim i da se rotiram s biciklom već tridesetak metara i nikako ne mogu stati. Završavam s biciklom na glavi, ne mogu se pomaknuti. Samo želim da mi netko pomogne. Prestrašena sam. Netko miče bicikl s mene. Zatim me dižu. Sjedaju me na suvozačko sjedalo. Gledam se u retrovizor. Cijela lijeva ruka mi je razderana, krv teče preko mojih cijelih leđa. Znam da mi ruka ne bi trebala stajati pod kutom pod kojim je. Ne prestajem gledati svoj odraz u retrovizoru dok pored nas ne prođe prva djevojka. I plačem. I pitam ljude je li mi bicikl dobro, oni odmahuju glavom i misle da sam pod šokom i pričam nebuloze. Pitam policajca koji mi je dodao bocu vode zašto ja. Ne odgovara. Prolazi druga djevojka. Pa još jedna, i još jedna pa dolazi Kaja s kojom sam prošla toliko treninga u posljednjih godinu dana. Skoro staje. Govorim joj da nastavi dalje. Plačem još jače. Završila sam bez ozljeda glave, no sa slomljenom ključnom kosti. Rekli su mi da je to, nakon bedrene kosti, najgluplji lom.





U takozvanoj osmici, koja mi pridržava obje ruke i ključne kosti u pravilnom položaju, provela sam tri tjedna. Smiješna okolnost je ta, što mi je ruka na kojoj danas imam ožiljke nekadašnjih rana nije ona koju sam zapravo slomila. U prvih par dana sam popila više lijekova protiv bolova nego ikad u životu. Od najmanje 10 treninga tjedno spala sam na to da nisam sposobna sjediti dulje od pola sata. Ležala sam po cijele dane. Znala sam samo da se želim vratiti u staru kolotečinu, da mi nijedan trening više neće biti težak te da samo želim nazad u triatlon. Dobila sam zabranu bicikliranja u trajanju od 4 mjeseca – točnije do kraja godine. Sezona je za mene bila gotova prije no što je zapravo počela. Ja tako nisam vjerovala. Možda sam zapravo blaženo nesvjesna šoka koje je moje tijelo proživjelo. A možda to i nije bila toliko velika stvar, ozljede se događaju stalno. Nijedanput si nisam pomislila kako je sad gotovo, kako moram sve početi iz početka.


Kondicija mi je dakako i dan danas nepostojana, a određeni pokreti rukom me stalno podsjećaju da to više nije ona ista mobilnost. Unatoč svemu, nakon te nedjelje više nisam plakala zbog svoje sudbine. Ipak sam sjela na bicikl prije kraja godine, specifično točno 8 tjedana od pada. Nastupila sam na više natjecanja pred kraj sezone. Dala sam sve od sebe, iako moj tadašnji maksimum nije bio ni približan onome na početku sezone ili onom koji bih imala da nisam pala. Svejedno sam više uživala u utrkama.





Motivacija mi se podigla ili promijenila. Ponovno sam napredovala. Ne dijelim svoj život ili triatlonsku karijeru na prije i poslije pada jer je pad dio mojeg iskustva s triatlonom. Premda je promijenio neke moje stavove nabolje, a neke nije uopće. Još u vremenu kad sam išla na fizikalne terapije postavljana su mi pitanja i prijedlozi da promijenim sport. Nisam jer nisam željela. Zato što me pad ne sprečava u obožavanju vožnje bicikla. Naravno da ne želim ponovno pasti, no strah nije isto što i fobija. Bilo me strah kad sam padala, no nemam nerazuman i neutemeljen strah koji mi je to iskustvo moglo ostaviti.


Na kraju, strah je ubojica razuma. Nitko ne želi da mu jedno loše iskustvo uništi sreću koju neka aktivnost donosi. Ako jednom pojedemo lošu čokoladu ne znači da ćemo je prestati jesti. Pojest ćemo drugu ili neke bombone, što je isto slatko. Tako je vjerujem i sa sportom. Da sam na kraju i odlučila promijeniti sport to ne bi bio loš potez, no možemo li temeljiti svaku čokoladu prema samo toj jednoj lošoj? Zato ja nisam prestala s triatlonom, jer je pad bio samo jedan loš dan. Tko visoko leti, nisko pada, no ja vjerujem da nakon ovog pada letim još više.


Za kraj:

"Ne smijem se bojati. Strah je ubojica uma. Strah je mala smrt koja donosi potpuno uništenje. Suočit ću se sa svojim strahom. Dopustit ću da prijeđe preko mene i kroz mene. A kad prođe, okrenut ću unutarnje oko da vidim njegov put. Tamo gdje je nestao strah neće biti ništa. Samo ću ja ostati." - Frank Herbert


Recent Posts

See All

コメント


  • White Facebook Icon
  • White Instagram Icon
  • White YouTube Icon

Triatlon klub SWIBIR

Adresa: Sv. Mateja 120, Zagreb
E-mail: tkswibir@tkswibir.hr


Matični broj: 1819267  |  OIB: 96866297102 

Žiro račun: 2500009-1101158002 

SWIFT: HAABHR22 IBAN: HR23 2500 0091 1011 58002

Predsjednik kluba:

Marko Miličić

Telefon: +385 99 2222772    

Informacije o upisu novih članova, treninzima i terminima:


Vinko Vrebac 

091 7913 174 

Željka Šaban Miličić 

098 775 792 

bottom of page