Iz Swibir Magazina vol3/2020.
Više pročitajte na linku:
U 15 godina bavljenja triatlonom nastupio sam vjerojatno na stotinjak različitih utrka. Ima dosta zanimljivih utrka i nije lako napraviti selekciju. Pogotovo ne objektivnu jer mi generalno u boljem sjećanju ostanu utrke na kojima sam imao dobar rezultat. Bolje rezultate sam obično postizao na težim stazama, tako da možete pretpostaviti u kojem smjeru će ovaj izbor ići :).
5. mjesto – Natureman
Najmanje poznata utrka s liste, ali definitivno utrka na koju se isplati otići. Glavnog organizatora sam prvi put sreo u Vichy-u gdje je on radio kao najavljivač i skupa sa još jednim tipom slične razine djetinjatosti bi napravio show o kome se više pričalo nego o utrci. Nisam mogao zamisliti da netko, na oko tako neozbiljan, može organizirati tako dobru utrku. Sve je na razini financijski puno jačih utrka, ali utrku prati neki opušten duh. Atmosfera koja te prisili da se sjetiš da sve to u prvom redu radiš zbog zabave.
Mjesto održavanje je selo Les Salles sur Verdon, 100-tinjak kilometara udaljeno od Azurne obale. Staro selo je potopljeno umjetnim jezerom u kojem se održava plivanje, tako da su napravili još starije na obalama novonastalog jezera. Obzirom na veličinu i zabačenost sela, ova utrka je vjerojatno događaj godine za njegovih 245 stanovnika.
Pliva se u umjetnom jezeru lac de Sainte-Croix azurne boje i kristalno čiste vode. Jezero je nastalo između 1971. i 1974. godine izgradnjom brane, a hrani se iz rijeke Verdon. Prije ulijevanja u jezero Verdon je izrezbario jedan od najvećih kanjona u Europi, kojeg u pojedinim izdanjima možete obići tokom utrke. Naime, biciklistička staza najčešće ide oko jezera kroz hrastovu šumu i polja lavande (koja u tom periodu nažalost nije u cvatu). Na nešto više od 90 kilometara se skupi preko 1300m uspona tako da nije lagana. U posebnim izdanjima staza ide uz kanjon. Prvo s jedne strane pa s druge. Cijenu boljeg pogleda plaćate sa preko 2000m uspona. Nažalost u godini kad sam bio tamo i kad smo trebali voziti na toj stazi dočekalo nas je nevrijeme i utrka je morala biti skraćena. Za trčanje ponesite trail tenisice i nemojte očekivati PB. Na papiru ne izgleda previše brdovito, ali teren je dosta tehnički zahtjevan. Ako je suho vrijeme onda nema problema, ali kiša zna prirediti komediju. Klizanje, padovi, tenisice izgubljene u blatu...
U cilju će vas dočekati bogat švedski stol, pogotovo ako u cilj uđete u prvoj polovici natjecatelja. Utrka je poznata i po najluđem after party-u u svijetu triatlona. Ali to trebate sami doživjeti jer što se dogodi tamo ostaje tamo. Svakako se ujutro nitko ni ne sjeća što se dogodilo.
4. mjesto - Embrunman
Generalna tendencija je da se triatlon približi širim masama, pa se organizatori najčešće trude trasirati što lakšu i što bržu stazu. Dovoljno je reći da Gerald, organizator Embrunmana, ne prati trendove. U zadnje vrijeme je nikla cijela serija ekstremnih triatlona na Ironman distanci, ali do nedavno je ova utrka po težini bila uvjerljivo vodeća. Prvo izdanje utrke je bilo 1984. godine tako da je ovo jedna od utrka s najdužom tradicijom u Europi. Ono što je izdvaja od ostalih ekstremnih Ironmana je jedan od većih nagradnih fondova u svijetu triatlona. Svijet triatlona je daleko od svijeta tenisa tako da se nećete obogatiti, ali svejedno, da nije Embrunmana vjerojatno bi sad sjedio u nekom uredu. Utrka je jako popularna u Francuskoj, a oni su svijet za sebe i nikad se nisu ni trudili popularizirati utrku van svojih granica.
Kad se priča o Embrunmanu većina će pričati o teškom i dugom usponu na col d'Izoard, ali za mene najstrašniji dio utrke je plivanje. Masovni start u 6:00h, po mrklom mraku. Na početku pratiš čamce sa lampama. Zapravo prvi prate čamce, a ostali se uzdaju u to da onaj ispred njih nešto vidi. Negdje na pola plivanja počinje svitati i sa svih strana se otvara pogled na Alpske vrhove što te podsjeti na ono što te čeka u ostatku dana.
Gledano s pozitivne strane polovica biciklističke staze je nizbrdo. Profilom staze dominira 34 kilometra dug uspon na col d'Izoard, ali to možda i nije najteži uspon na utrci. Naime, nakon dugog spusta misliš da je najgore prošlo pa te dočeka nekoliko strmih uspona koji ti popiju ono malo energije što ti je ostalo. Nakon oko 180 kilometara ulazite nazad u Embrun i svaki razuman organizator bi vas usmjerio u zonu izmjene. Ali ovo je Embrunman, pa ne idete direktno u zonu nego na Cote de Chalvet. Od strmog uspona je gora jedino nizbrdica po razrovanoj cesti koja će vas dobro razbuditi pred trčanje.
Trkačka staza nije lagana, ali po težini nije ni blizu biciklističkoj. Nekad su se radila 2 veća kruga, a od 2016. se trče 3 manja. U svakom od njih ima jedan dosta strm uspon koji u svakom idućem krugu postaje strmiji. Međutim, na trčanju ima i dosta navijača koji pomognu da sva ta muka brže prođe.
Oni koji vole planine će na ovoj utrci doći na svoje. Priroda je prekrasna, ali za doći na dobre vidikovce moraš se dobro pomučiti. Brutalna utrka nakon koje se osjećaš i fizički i psihički slomljeno. Ali zanimljivo je da sam se uvijek poslije Embruna brže oporavljao nego poslije ravnih ironmana.
3. mjesto - Alpe d'Huez triatlon
Triatlonski Tour d'France bi zaključio sa ovom utrkom. Uspon na Alpe d'Huez je vjerojatno najpoznatiji uspon u svijetu biciklizma. Ako Tour prolazi preko njega, kamperi sa navijačima već 2 tjedna prije počinju zauzimati mjesto uz cestu. Ne znam govori li to više o statusu uspona ili ludosti navijača, ali jasno je da je to vrlo važno mjesto za bicikliste. Međutim kultni uspon nije jedina stvar koja ovu utrku ističe od ostalih. Organizacija je savršena, atmosfera izrazito opuštena i prijateljska, a gradić je među ljepšim alpskim mjestima koja sam vidio. U par dana se organizira kratki i dugi triatlon, duatlon, dječje utrke... Ukratko festival triatlona (i duatlona).
Pliva se u nizini, u umjetnom i čistom jezeru Lac du Verney koje često zna biti iznimno hladno, međutim zadnjih godina mu se temperatura vrti oko 17 stupnjeva. Početak biciklističke staze ne daje naslutiti što vas čeka. U prvih 25 kilometara ćete ići brzo i pitati se zašto kažu da je ova staza teška. Međutim nakon te, blage nizbrdice kreće penjanje. Puno penjanja. Na 120 kilometara se skupi preko 3000m uspona, a za usporedbu na 186 kilometara staze u Embrunu samo 600m više. Šećer na kraju je 21 serpentina do Alpe d'Hueza koji se nalazi na 1800m nadmorske visine. Utrka nije klasičnog formata tako da nakon 2,2 kilometra plivanja i 120 kilometara bicikla dolazi 20 kilometara trčanja po valovitoj stazi. Na utrci sam nastupio jednom i nažalost odustao tako da o trkačkoj stazi ne mogu puno reći. Nije lako trčati nakon tako teškog bicikla, a još je teže kad moraš trčati na preko 1800m nadmorske visine.
Sigurno jedna od težih utrka koje možete naći, ali za sve što vrijedi se valja potruditi. Za one kojima je sve ovo malo previše postoji i kraća utrka koja nakon plivanja ide direktno na uspon na Alpe d'Huez. Tako da možete doživjeti čar tog uspona i bez da uništite noge prije. Utrka se održava krajem 7. mjeseca pa ju je meni teško uklopiti u kalendar zbog Embruna, ali nadam se da ću naći načina da još koji put nastupim.
2. mjesto - Challenge Roth
Njemački klasik. Za razliku od utrka u Francuskoj na ovoj utrci nećete ostati bez daha od krajolika kojima prolazite, ali ovu utrku posebnom čini najbrojnija publika na bilo kojem triatlonu na svijetu. Solarer berg nije ni dug ni strm, ali svakome tko ga je odvozio će se duboko urezati u sjećanje. Negdje pred kraj prvog kruga bicikla ulazite u Hilpolstein, ulice potpuno prazne, zatim skrenete desno i ispred sebe vidite zid od ljudi. Ne vidi se ni cesta ni kuda bi se moglo proći, ali kako se primičete stvara se uski koridor i imate priliku idućih par minuta doživjeti ono što profi biciklisti doživljavaju na Alpe d'Huezu za vrijeme Toura. Nije to jedini „hotspot“, ali je najupečatljiviji.
Plivanje se održava u kanalu Rajna-Majna-Dunav u koji inače ne bi uskočio da mi plate, ali na dan utrke su obje strane kanala pune navijača zbog kojih ne razmišljaš o tome što ti u ustima ostaje okus motornog ulja. Trkačka staza je u zadnjih par godina doživjela neke promjene, te je navodno malo teža ali i dostupnija za navijače.
Što se tehničkih karakteristika tiče, ovo je definitivno utrka za ganjanje PB-a. Nije slučajno da je najbrže vrijeme na ironman distanci postavljeno upravo tu. Ako počnete krivudati na plivanju brzo ćete se nasukati na obalu, a nema šanse da krivo skrenete. Biciklistička staza nije ravna i skupi se oko 1400m uspona, međutim savršene njemačke ceste ponište uspone. Inače, kratki usponi ne moraju biti loši, jer omogućuju da malo promijeniš poziciju i protegneš noge. Savršeno ravne staze znaju biti dosta naporne za voziti jer si cijelo vrijeme u istom položaju. Dobar dio trčanja je po dobro utabanom šljunku što je bolje za umorne noge od tvrdog asfalta. Sve u svemu utrka na koju bi svaki triatlonac koji drži do sebe morao otići barem jednom. Njemačka organizacija u kombinaciji s ludom publikom će vam na trenutak ostaviti dojam da je triatlon puno važniji sport nego što zapravo je.
1. mjesto – Kona, Hawaii
Spomenuo sam u uvodu da mi na dojam utrke dosta utječe i rezultat koji sam tamo ostvario. Kad se penješ na postolje zaboraviš ako je nečega falilo na okrepi ili ako je na pojedinim mjestima cesta bila otvorena za promet. S druge strane kad sam razočaran rezultatom upamtim sve negativno što sam doživio za vrijeme natjecanja. Na Havajima sam bio jednom i nisam ostvario rezultat po koji sam došao, tako da mi ta utrka nije ostala u najboljem sjećanju. Ali ipak, emocije na stranu, Kona mora biti na prvom mjestu. Na tom mjestu je nastao Ironman. Utrka je to sa dugom i bogatom poviješću i jedina utrka s liste za koju se ne možeš tek tako prijaviti nego nastup treba i zaslužiti. Svi koji su probali znaju koliko se teško kvalificirati. Uz sve to Havaji su na suprotnom kraju planeta u odnosu na nas tako da to dolijeva dozu ekskluzivnosti. A udaljenost podiže i cijenu puta tako da ćete taj put sigurno dugo pamtiti, ako ništa onda po minusu na računu.
Big Island je najveći otok Havajskog otočja i obzirom da ima dva aktivna vulkana još uvijek raste. Otok je sinonim za raznolikost. U par kilometara pređete od suhog polja lave do tropske šume. Na otoku postoji 8 od 13 klimatskih zona po Koppenovoj klasifikaciji i po tome je jedinstveno mjesto na planetu. Otokom dominiraju dva vulkana Mauna Kea i Mauna Loa, oba visoka preko 4000m. Mauna Kea je nešto viša i vrh joj se nalazi na 4207m iznad razine mora. Uzevši u obzir da je podnožje planine duboko na dnu oceana, ovo je najviša planina na planetu sa 10,211m od podnožja do vrha. Inače je to jedno od najboljih mjesta u svijetu za astronomska promatranja, a do vrha se može doći i autom iako je poslije 2700m nadmorske visine makadam.
Staza može i ne mora biti teška. Sve ovisi o vremenskim uvjetima. Vidjeli smo u zadnje 2 godine da ovo može biti jako brza staza ako se vrijeme smiluje, međutim to se ne događa baš često. Pliva se bez neoprena u oceanu. Zatim slijedi vožnja do drugog kraja otoka i nazad. Staza je blago valovita i skupi se svega 1100m uspona, međutim rijetki su dani kad vjetar ne da ozbiljniji doprinos, tako da su najčešće vremena relativno spora. Jedini malo duži uspon je pred okretom u Hawi-u. Nije strm i penje se tek na oko 200m nadmorske visine, međutim na tom dijelu je vjetar najjači i može stvarati probleme. Pogotovo na nizbrdici. Trčanje se održava u najtoplijem dijelu dana tako da se sve svodi na regulaciju topline. Okrepe su bogato opremljene i na svakoj dijele i led tako da se može dosta dobro rashlađivati. Da nije tako, ne bi se tamo trčali maratoni za 2:40h. Meni je češće bilo hladno nego vruće jer bi dres natrpavao ledom na svakoj okrepi.
Ova utrka je san svakog triatlonca. Ako ste dovoljno brzi da se kvalificirate uživajte u plodovima svog rada i nemojte se previše zamarati ako ne ostvarite planirani rezultat. Svaki dolazak ovamo je uspjeh za sebe. Govorim to sebi evo već 4 godine, ali džaba. Nadam se da ću imati priliku vratiti s tamo i popraviti dojam.
Comments