• Marko Miličić

AERO IS EVERYTHING by ANDREJ VIŠTICA

Preuzeto iz Swibir Magazina vol2, više pročitajte na linku:

https://en.calameo.com/read/0057499328c619dc2c0d0



Ne tako davne 2011. godine sam u Rothu radio svoj prvi triatlon na ironman distanci. Do tog dana je najbrže vrijeme na toj distanci bilo 7:50h kojeg je postavio Luc van Lierde 14 godina ranije, a samo je 13 sportaša išlo ispod 8 sati. Međutim, tada su se stvari počele dramatično mjenjati. Ne zbog mog nastupa, nego jer je Andreas Raelert spustio rekord za ogromnih 9 minuta i na neki način dao naslutiti da dolazi nova era u triatlonu na duge pruge. Malo po malo nekad magična granica od 8 sati počela je gubiti na prestižu. Vjerojatno zbog toga ne mogu ni naći statistički podatak koliko je natjecatelja išlo ispod 8 sati nakon ožujka 2018. godine, a do tada je elitni klub narastao na 49 imena koji su ukupno 82 puta išli ispod osam. U međuvremenu je lista još dosta narasla, ali čini se da više nitko ni ne broji. Samo su se na Ironmanu u Švedskoj ove godine sedmorica natjecatelja spustila ispod osmice.


Kako to da se u tako malo vremena dogodila tako velika promjena? Obzirom što se događa u drugim sportovima, ne bi me iznenadilo da su bar dijelom odgovorna nedopuštena sredstva. Ali opet, s druge strane, 90-ete su bile zlatne godine EPO-a i ne vjerujem da su natjecatelji iz tog vremena imali više moralne standarde. Pošto je triatlon mlad sport vjerujem da su se metode treninga malo unaprijedile, ali vjerujem i da su velik utjecaj imala poboljšanja u aerodinamici. Kako u materijalu tako i u dostupnosti testova.

Do nedavno sam mislio da imam relativno dobru poziciju na biciklu i umjesto da se bavim detaljima oko aerodinamike fokusirao sam se više na trening. U zadnjih par sezona sam više išao po težim, brdovitijim utrkama jer su mi bolje ležale. Nikad se nisam ozbiljnije zapitao zašto mi leže jer za triatlonske pojmove nisam nešto previše lagan da bi mi usponi odgovarali više nego drugima. Igrom slučaja, ove godine sam nastupio na nekoliko ravnijih staza i rezultati su bili daleko ispod mojih, doduše uvijek malo napuhanih, očekivanja. Imao bi dobre vate, ali zaostatci nakon bicikla su mi bili ogromni. Za one koje zanimaju brojevi, smatra se da je 4 vata po kilogramu na biciklističkoj dionici Ironmana vrhunski prosjek, tako da ni mojih 3,9 W/kg nije za bacit. Međutim, rezultati to nisu oslikavali. Da li su u međuvremenu svi počeli voziti na 4,5 W/kg ili je kriva zavjetrina koja se osjeti i na legalnih 10-12 metara ili možda motori sa fotografima koji prate prvu grupu? Sigurno sve to ima utjecaja, ali kad sam našao par podataka o prosječnoj snazi od drugih natjecatelja shvatio sam da oni za slične vate po kilu idu znatno brže. Nije prošlo ni tjedan dana od povratka sa zadnje utrke u Barceloni, a već sam bio na avionu za Englesku.


O posjetu zračnom tunelu do nedavno nisam ozbiljnije razmišljao jer su cijene paprene, a kao što sam već rekao nisam mislio da od toga mogu imati velike koristi. Međutim, sve ovo me ponukalo da istražim opcije i saznao sam za Boardman Performance Center u Engleskoj koji nudi testiranje u tunelu po znatno prihvatljivijoj cijeni od onih koje sam prije čuo. I dalje je to dosta skupo, ali razmišljao sam da ako mi uštede 5 minuta na Ironmanu isplatit ću uloženo nakon prvih par utrka u idućoj sezoni.


Bukirao sam najskuplju opciju (700 funti) jer se nisam imao namjeru vraćati da rješavam neodgovorena pitanja. Prvi dio je rezerviran za biomehaničke testove. Provjeravaju ti fleksibilnost, pitaju za ambicije, eventualne probleme i na osnovu svega toga podese poziciju. Iznenadio sam se kad su mi rekli da bi mi digli volan. Mislio sam da je niže uvijek bolje, pa sam bio dosta skeptičan, ali pustio sam ih da rade jer valjda znaju bolje od mene. Preslikali su mi poziciju na wattbike, koji je lako podesiv, obljepili su me onim kružićima od retula i krenuli smo. Radio sam kraće intervale na tempu utrke. Nakon svake promjene u poziciji trebao sam reći da li se nova pozicija čini boljom ili lošijom. U konačnici smo podigli volan za 4 cm i pomaknuli ga naprijed za 2 cm, te pomaknuli sic naprijed za 1 cm. Ta pozicija mi je djelovala udobnija, ali imao sam osjećaj da sjedim uspravno i da to neće dobro izgledati u tunelu. Međutim, kad sam vidio slike sva skepsa je nestala. Dogodilo se samo da mi se glava približila rukama i zapravo sam bio niže i imao ravnija leđa nego u početnoj poziciji. S dosta optimizma sam otišao na drugi dio testa, verificiranje promjena u tunelu. Nekad ono što je biomehanički optimalno nije i aerodinamičnije, ali bio sam uvjeren da to kod mene neće biti slučaj.





U tunelu je bicikl fiksiran na neke valjke koji ne daju baš neki otpor. Testovi se izvode na način da te zatvore u prostoriju, kažu ti da vrtiš na kadenci koju bi držao na utrci, upale se ventilatori i tek kad se protok zraka stabilizira, nakon otprilike jedne minute, kreće snimanje koje također traje jednu minutu. Sve to se snima sa 2 kamere i uživo se projicira ispred tebe, u razini očiju. Preko tog videa imaš i svoj obris od testa prije tako da se možeš točno najmjestiti u poziciju koju si držao prije. Na primjer, ako testiraš 2 različite kacige možeš točno replicirati svoj položaj na sicu ili položaj ruku u 2 testa tako da budeš siguran da je eventualna razlika nastala zbog druge kacige a ne zato što si glavu više uvukao u ramena.


Prvo smo napravili dva testa s početnom pozicijom. Koeficijent otpora (CdA) je bio 0,221. Vjerujem da ta cifra većini vas znači isto koliko i meni tada, ali rekli su mi da je to solidno. Može bolje, ali nije loše. Za cilj su zacrtali da to spustimo ispod 0,2. Prvo smo testirali promjene iz biomehaničkog dijela, ali nismo za početak ništa mjenjali na biciklu nego bi mi rekli da laktove stavim na rub naslona, pa su mi naslagali spužvica da mi podignu ruke, rekli da sjedim na rubu sica... Rezultati su bili nešto bolji pa smo odlučili da ćemo ići u tom pravcu i tek su tada krenuli sa šarafljenjem po biciklu. Imaju oni i svoje bicikle koji su lako podesivi, ali su rekli da misle da ni sa Lookom neće biti problema pa je bolje da radim test na svom biciklu. Look je jednostavan za rastaviti i sastaviti za putovanja avionom, ali kad treba mjenjati poziciju stvari se dosta kompliciraju jer treba sve kablove izvući i onda ponovno provući. Uglavnom izgubili smo tu dosta vremena, ali barem smo sa ovim promjenama uštedjeli 10 vata.





Zatim smo testirali uži položaj ruku za koji sam vjerovao da će uštedjeti još nešto, ali začudo kod mene to nije dalo pozitivan efekt. Od bidona između ruku nisam imao koristi, ali nije bilo ni značajnijeg negativnog efekta. Daljnje izduživanje pozicije također nije dalo nikakav pozitivan efekt. Kaciga zna napraviti veliku razliku i to je dosta individualno. Ne odgovaraju svima isti modeli. Oni su imali 5-6 kaciga za test, ali nijedna nije bila bolja od mog Ekoi-a. Vrijeme je curilo i već sam počeo gubiti nadu da ćemo napraviti značajnije pomake i onda se dogodio preokret. Maknuli su bidon sa rame i uštedjeli smo novih 11 vati. Znao sam da to nije idealno mjesto za bidon, bolje ih je držati ili između ruku ili iza sica, međutim nisam mislio da je to previše bitno. Kažu da nikad nisu vidjeli da jedan bidon napravi tako veliku razliku. Nakon toga sam pokušao glavu malo više uvući u ramena i to je dalo dodatnih 10W i time smo ispunili zacrtani cilj. CdA je pao na 0,1965. Ostalo je vremena za još nekoliko testova sa različitim položajem ruku, bez sata na ruci i sa njihovim aero navlakama, ali ništa od toga nije dalo dodatnu uštedu. Sve u svemu, napravili smo 23 mjerenja u tunelu. Mogli smo još eventualno testirati dresove, koji također mogu napraviti veliku razliku, međutim ne mislim da bi mogao naći nešto bitno bolje od mog trenutnog Biemme dresa.


Sve u svemu uštedjeli smo 31W, što bi bilo 9 minuta na Ironman utrci tako da mislim da se put i više nego isplatio. Ono što sam kroz cijelu priču naučio je da je aerodinamika zapravo zbroj sitnica. Moja početna pozicija nije bila loša, ali par naizgled sitnih promjena može napraviti veliku razliku. Da sam na te sitnice obratio pažnju možda ne bi morao ni ići u Englesku. Što se tiče Boardmanovog centra ostao sam impresioniran. Imaju sve na jednom mjestu i uvježbani su tako da sve ide glatko. Ako netko razmišlja o testu toplo bi im preporučio put u Englesku, međutim osim ako se ne bavite profesionalno sportom mislim da bi vam ipak bilo bolje ostaviti lovu u čarapi.






  • White Facebook Icon
  • White Instagram Icon
  • White YouTube Icon

Triatlon klub SWIBIR

Adresa: Sv. Mateja 120, Zagreb
E-mail: tkswibir@tkswibir.hr


Matični broj: 1819267  |  OIB: 96866297102 

Žiro račun: 2500009-1101158002 

SWIFT: HAABHR22 IBAN: HR23 2500 0091 1011 58002

Predsjednik kluba:

Marko Miličić

Telefon: +385 99 2222772    

Informacije o upisu novih članova, treninzima i terminima:


Vinko Vrebac 

091 7913 174 

Željka Šaban Miličić 

098 775 792