Nakon što sam zbog jednog nepoloženog predmeta morala pauzirati akademsku godinu ‘16/’17, na jesen 2017 došlo je vrijeme da ponovno krenem ‘’full time’’ na faks. Tek sam tada shvatila kako je to kad obaveze vezane za nastavu nisu minimalne nego moram nekoliko sati dnevno provoditi na nastavi i još nekoliko na put, učenje i zadaće. Ova akademska godina, osobito ljetni semester bila je naporna i zahtjevna i to se dosta poznalo na treninzima. Najteže je bilo zadnjih par tjedana kad sam morala odraditi dvije utrke u Francuskom Grand Prixu od kojih je druga bila tjedan dana prije triatlona ironman distance u Vitoriji. Ta utrka je prošla iznimno loše i pogotovo sam bila nezadovoljna biciklom i trčanjem (dok je plivanje prošlo iznenađujuće dobro). Bila sam razočarana i mislila sam da nema šanse da se stignem oporaviti i uopće završiti utrku u Vitoriji.
No došao je dan puta. Ovo je period u godini kada u Zagrebu provodim samo onoliko vremena koliko je dovoljno da operem veš i prepakiram stvari što zna biti iscrpljujuće. Tako sam se odmah nakon trke u Francuskoj prebacila u ‘’energy saving mode’’ i odlučila da ću odraditi samo onoliko treninga koliko osjetim da mogu (sorry coach Žic 😉). U glavnom, u četvrtak popodne stigli smo u Vitoriju i dva dana prije utrke iskoristili smo za treniranje, odmaranje i umjereno razgledavanje grada (koji je, btw, prekrasan).
Na dan utrke slinila je kišica, a mi smo se potrpali u buseve koji su neprekidno stizali i vozili ukupno 2500 ljudi na start koji je bio 30ak kilometara udaljen od druge tranzicije. Čekirali smo bicikle i opremu u tranziciji i krenuli na start. Plivala su se dva kruga po 1.9 km. Budući da je cijeli ironman startao petnaestak minuta poslije halfa, prvi krug plivanja svodio se na probijanje kroz stotine age group natjecatelja s halfa i nekoliko manjih grupica sporijih pro muškaraca na cijelom ironmanu. U drugom krugu stanje se malo raščistilo. Izašla sam iz vode prva s malom prednošću, ali svejedno nisam zadovoljna plivanjem jer se nisam dobro osjećala u neoprene i bilo mi je teško uhvatiti zaveslaj.
Vodila sam do od prilike četrdesetog kilometra bicikla kad me prestigla Emma Deary iz Ujedinjenog Kraljevstva.
Žurno sam obavila tranziciju i sjela na bicikl. Vodila sam do od prilike četrdesetog kilometra bicikla kad me prestigla Emma Deary iz Ujedinjenog Kraljevstva. Dogovor s trenerom je bio da na biciklu idem rezervirano i držim svoj tempo. Taj dogovor je jako teško ispoštovati kada te u kratkom vremenu prestigne nekoliko natjecateljica, ali odlučila sam se pod svaku cijenu suzdržati od pokušaja praćenja nekog tko vozi brže od mene. ”Patience you must have”– kaže Master Yoda. Strpljenje se na kraju isplatilo i pred kraj bicikla sam se počela osjećati bolje nego na početku. To je djelomično zato što sam na 120. km ‘’slučajno’’ popila svu hranu koja je trebala biti dovoljna za više od cijelog biciklističkog segmenta. Nije ni čudo što mi je bilo zlo. Za svaki slučaj, na okrepi sam uzela izotonik i pila ga do kraja bicikla.
Djelomično zbog svih tih silnih kalorija, djelomično zbog čuvanja na biciklu kad sam došla na trčanje imala sam osjećaj kao da nisam ni vozila. Bez obzira na rezerviran tempo, odvalila sam najbolji bicikl do sad s vremenom 5:04. To vrijeme mi se činilo toliko nevjerojatno da je trebalo nekoliko ljudi s GPS satovima da me uvjere da je staza stvarno točna (181 km, zapravo).
Znala sam da ću ju stići ako uspijem održati tempo pa sam zato pila, jela i zalijevala se na svakoj okrepi jer je sunce još od bicikla prilično jako pržilo.
Na trčanje sam došla na četvrtom mjestu i već sam pred kraj prvog od četiri kruga prestigla Vanesu Pereiru i Ruth Brito koje su držale drugo i treće mjesto. Staza za trčanje prolazila je kroz centar Vitorije i svaki metar bio je krcat navijačima koji su navijali za svakog tko bi prošao. Za mene su navijali možda ipak malo više i svako tolko bi mi netko iz publike (i čak neki natjecatelji) doviknuo koliko mi fali do prvog mjesta. Vrijeme za vodećom Emmom Deary se postupno smanjivalo, a na ‘’slijepim crijevima’’ staze bi ju vidjela i primijetila sam da joj je sve teže. Znala sam da ću ju stići ako uspijem održati tempo pa sam zato pila, jela i zalijevala se na svakoj okrepi jer je sunce još od bicikla prilično jako pržilo. Od prilike 15 km prije kraja prešla sam u vodstvo i držala svoj tempo do ulaska u cilj. Mislim da ni tada nisam bila, a nisam ni sada svjesna što se zapravo dogodilo.
Uživala sam u svakom metru staze, od plivanja u prekrasnom čistom jezeru, preko vožnje bicikla po kvalitetnom asfaltu i blago brdovitoj stazi
Nevjerojatno mi je koliko malo strpljenja može pobijediti puno sumnje i nevjere u sebe.
Što se same trke tiče, vjerojatno pobjeda utječe na moju procjenu, ali ovo je najbolje organizirana i najljepša a utrka na kojoj sam bila. Uživala sam u svakom metru staze, od plivanja u prekrasnom čistom jezeru, preko vožnje bicikla po kvalitetnom asfaltu i blago brdovitoj stazi (oko 1200 m razlike nadmorske visine) do zanimljivog trčanja kroz grad krcat ljudima.
Do mene je došao neslužbeni podatak da organizator i grad u utrku ulože 2 milijuna eura, a da nazad dobiju 8 milijuna. Ti podaci i ne začuđuju kada se uzme u obzir da se u grad preko vikenda kad je utrka useli 3000, a možda i više ljudi. Nadam se da će gradovi i općine u Hrvatskoj to jednoga dana razumjeti i da ćemo u Hrvatskoj imati jednu tako veliku i kvalitetnu utrku.
