Da se razumijemo odmah na početku – ja sam trkač rekreativno-turističko-uredske klase. Ovo nije tekst koji će vam dati neki stručan savjet. Već idući vikend možete na nekoj od utrka u svojem kraju susresti mnoge pozvanije od mene za temu trčanja, s rezultatima kojima ja nisam niti blizu. Ovo je prije svega zapis o mojim iskustvima i dojmovima s nedavno održanog NY maratona. Da sam novinar urednik bi me natjerao skratiti, ali dozvolite da budem sebičan – ne pišem ovo zbog vas nego zbog sebe, da jedno sjajno sjećanje što duže ostane svježim.
I druga stvar odmah početku jer me puno ljudi pita koliko mi se sve promijenilo nakon ovog iskustva – i njujorški maraton ima upravo 42.2 km, niti više, niti manje. Niti je lakši, niti teži od bilo kojeg drugog ravničarskog kojeg ste trčali ili to namjeravate. Propusti u pripremama naplate se jednako skupo kao i na bilo kojem drugom maratonu. Jednako znoj curi i u Zg i u NY. Ono što ga čini posebnim nisu asfalt ili konfiguracija, već prvenstveno atmosfera koja vlada oko same utrke. Krasna trka i iskustvo ali sad kad sam je prošao nije da je nestalo motivacije za daljnje trčanje i utrke, dapače.
Maraton ovdje počinje puno prije početka utrke, izraženije vidljivo nekih tjedan dana prije trke. TV vijesti u prime terminu, celebrity ekipa najavljuje trku, najave zamjenske regulacije prometa, znakovi po gradu, rijeke ljudi koja se slijeva u grad na trku.
Maratonce skužiš jos u avionu. Nepogrešivo. Ona sorta koja ne shvaća da susjedu do kojeg sjedi ide na živce ako stalno priča o trci, a ovoga to zanima koliko i TV reklame. Ili po vrsti odjeće, jer tih dana svi izvlače trofejne majice s nekih od prošlih nastupa, po kričavim tenisicama nezamislivih boja, ali što ćeš kad su sve takve, ali i po često nešto prozirnijoj figuri u odnosu na neki prosjek, nije pravilo. Kako god – ako si jedan od te ekipe – prepoznat ćete jedan drugoga ko’ radarom.
I pun ih je grad. Većina još s nekim došla, najčešće je jedan od glave do pete u sportskom, a partner “normalno” odjeven i očima koluta kad se onaj prvi ne rastaje od tenisica niti dok uživa u Fantomu na Broadwayu. Ili su oboje u sportskom, sličnog pogleda u očima dok iščekuju trku, maraton ih spojio.
Inače, idealan termin za posjet gradu i turističkim znamenitostima. Kažu domaći manja gužva nego inače, manje se čeka. Mort sezona uoči vrhunca koji dolazi s Božićem. Taman spremno za 50 tisuća maratonaca s obiteljima koji će već naći načina za pridonijeti gradskom proračunu.
Expo
Recimo, na expo-u, jer tamo kreće show.
Ogroman kongresni centar, došli supruga i ja prvi dan, ubrzo nakon otvaranja jer su mi to iskusniji savjetovali. Rekoše, neće biti gužve. Kad ono, repina za ulazak u zgradu cca 200m, “zmija” se formira vani na cesti. Ali dok se polako približavamo ulazu nema niti kaosa, niti nervoze, niti naguravanja. Svi nasmijani i dobre volje. Pripreme odradili, težak dio je prošao – oni dani kad je vani nikakvo vrijeme, kad ti se neće u tenisice, kad je bio težak dan, kad je dobar film na TV, kad ti se suprugu ne ostavlja samu doma, kad mali još nije zaspao, ali ipak odeš…
Sad je vrijeme za gušt. To je ono što nigdje nisam doživio nego na maratonima, najizraženije na startu. Ima nas odasvud, svakakvih, al baš niti jedan tamo nije došao jer ga je netko natjerao. Nitko nije tamo protiv svoje volje. Može se čovjeka na svašta natjerat, ali na to da trči 42km mimo svoje volje – teško. Svi, ali baš svi su dobre volje. I tisuće takvih na jednom mjestu. Iznimno iskustvo, nažalost vrlo rijetko se susreće u “normalnom životu”. Nalik nekom rijetko dobro uspjelom rock koncertu kada se na pokoji trenutak pogodi rezonancija umjetnika i svih na stadionu, kemija i svi uđu u to ‘dobra-volja, ‘svi smo si dobri’ raspoloženje…
Tada sam počeo shvaćati zašto se volonteri koji potpomažu trku svake godine broje u tisućama u NY, da upravo zbog njih sve ide tako glatko. Svaka čast ekipi.
Unutra prvo provjera torbi. Nakon tragedije u Bostonu očekivano i nije me uopće smetalo. Samo neka oni paze na sigurnost…
Za dobiti startni broj i majicu mi je trebalo ravno 50-ak sekundi. Savršeno, baš kao i cijeli proces prijave, registracije internetom, svi detalji, sva logistika definirana puno prije nego što smo doputovali. A onda te usmjere na prodajni dio. Asics je bio glavni sponzor. Mora se proći kroz njihov “kvart” prije nego se probije do ostalih brandova, no koliko sam vidio, ti ostali nisu previše brk omastili. Ali Asics zato je. Prilično sam siguran da svaki od 50k trkača koji su se tamo našli ima valjda sve na svijetu što mu može zatrebat za trčanje. Od trčanja u polarnim do pustinjskih uvjeta, gadgeta ovakvih i onakvih, majica u sto varijanti. Skupilo se s godinama. Ali teško da se našao koji karakter koji je prošao kroz sajam, a da nije barem ponešto kupio. Uglavnom zbog toga što je na većini artikala utisnuto – ING NYC marathon, 2013. Ko’ magnet djeluje, onaj koji kad se stavi na frižider tako stisne da nokte trga kad ga se želi skinuti. Nisam bio iznimka.
Navečer i sutradan po gradu sve više takvih, sad vec i domaćini laici kuže kojim povodom su došli, a ne samo mi oštrog oka, jer je ekipa navukla na sebe većinu toga što smo upravo preplatili, nek se zna! Ili su dio organiziranih, uniformiranih grupa preko kojih se nabavlja startni broj, ako te nije htjela lutrija.
Jutro
I bude topao dan, dva, tri prije trke. Poučen time, a nisam niti na prognozi uočio neko spektakularno zahlađenje, dosta se lagano obučem za trku nakon što sam se probudio u nedjelju u 4:30h. U to doba doručak nije nešto što se podrazumijeva, još uvijek vidljive zvijezde vani nametale su potrebu malo logistike večer prije i nabavu nečeg što će se pojesti u to gluho doba. Sumnjam da je tih 50 tisuća ljudi spavalo kvalitetno te noći, uzbuđenje ipak radi svoje. Sva “sreća”, obzirom da su Amerikanci upravo te noći pomicali sat na zimsko vrijeme, ono što smo mi valjda dva tjedna ranije obavili. Pa si ti misli da li je 4:30, 3:30 ili 5:30h. Hotelski sat pokazuje jedno, hm, možda se automatski ažurirao na zimsko vrijeme, a možda će ga tek spremačica ujutro. Vjerojatno su išli štedjet na satu, pa nema automatike. A mobitel, čini mi se da mi se u Zg sam ažurirao, ali nisam siguran. Ček, kak zna, jesam li mu namjesio pravu vremensku zonu, je li setiran da sam mijenja vrijeme, kako je ono bilo u Zg…? Da ga večer prije pomaknem, ali što ako se još jednom sam pomakne tokom noći, to će onda biti 2h pomak… A Garmin, njemu vrijeme nikad taknuo nisam otkad ga imam, valjda on zna koliko je točno sati, a ako itko zna gdje sam, u metar – on zna. Kojeg da namjestim da zvoni? Paranoja, znam. Ali malo bi mi tekst bi kraći i u drugom tonu napisan da sam potegao u NY i onda propustio trajekt i start zato jer sam krivo pomaknuo sat…
Naručio buđenje s recepcije.
Putovanje do starta
Prvo autobusom iz hotela do trajektnog pristaništa. Takve sam upute dobio, znao sam to još dok sam bio u Zg. Neki drugi su išli samo autobusom, okolo, izbjegli trajekt.
Mrkli mrak, vani hladno, jako, otkud sad to, jučer je bila milina od vremena… Vozač zajahao zeleni val i proletio cijeli Manhattan po vertikali valjda 200 puta brže nego kad smo dolazili s aerodroma, kada smo pogodili večernju gužvu ravno na Halloween i kada je išao sporijiom pace-om nego kad se ja vučem na 40-om km. Barem smo se nagledali kostima svih mogućih vrsta. Čini mi se da su prednjačili kauboji i Spidermani.
Na trajektnom kolodvoru se raspala organizacija moje agencije jer ne ide, prevelika je gužva.
Al zato sve ionako savršeno funkcionira, for dummies, volonteri su i tu, nitko ne traži novac, sve je uključeno unutar kotizacije za trku mjesecima prije. I opet su svi ljubazni, ali ne onako isforsirano, već stvarno djeluju iskreno. Jer to i jesu. Amerikancima sport i maraton znače više nego prosječnom Europljaninu, ako si smijem dati slobodu na taj način generaliziratina osnovi vlastitog, organičenog iskustva.
Vožnja trajektom do juga, Staten Islanda, u zoru je jedan od trenutaka ove odiseje koji neću zaboraviti. Iza mene neboderi Manhattna, mlado ih sunce obasjava, dugo ih gledam da se slika ureže čim jače u pamćenje. Ispred mene Kip slobode. Ima nešto u njemu. Još dalje Verrazano-Narrows most, onaj gdje sve kreće. Pored trajekta cijelim trajanjem vožnje 10m od nas vozi se US coast guard gliser s finim kalibrom i dužinom cijevi opakog stroja postavljenog na stalak na pramcu. Nema zezancije oko security-ja.
Tih me par fotki mobitelom s terase trajekta već koštalo promrzlih kosti. A kad smo izašli prošetati do novog busa koji nas je vodio dalje prema startu, kao nikad sam se nadao da će vožnja što duže trajati, samo da se malo ugrijem. Trajalo je 20 ak min, možda i kraće, možda sam samo htio da toliko traje.
Onda pregled vrećica za one koji su ih htjeli ostaviti na startu, a da ih s nečim suhim za zaogrnuti dočekaju na cilju, plus mala rendgen kontrola svih nas da se vidi ima li među nama čudacima i kakvih žešćih kretena koji bi od ovog slavlja sporta i života htjeli napraviti atrakciju i glupost druge vrste. Antiteroristička policija, imaju cijevi i gadgeta po sebi za koje nisam niti znao da postoje. Ali opet, neka ih je, mene to nije smetalo. Samo za trenutak sam došao u napast da isučem mobitel i uslikam ih, no brzo me prošla ta briljantna ideja. Da sam to učinio vjerojatno bi mi nastavak teksta bio ponešto drugačiji, manje romantičan…
I tako smo se našli unutar kampusa US vojske koji je smješten tik do početka mosta. Njihova verzija vojarne, kao mali pitomi kvart s obiteljskim kućama i velikim ledinama. To je bilo negdje oko 7:30h, tu negdje, cca 2h nakon izlaska iz hotela. A start mog vala, prvog od 4, tako me dopalo, sve nas iz moje agencije s kojim sam putovao – bio je zakazan za 9:40! Muko moja, pa smrznut ću se ko pingvin! Čuo kasnije da je bilo 8 stupnjeva, ali puhalo je na mahove ko’ na Maslenici, pa je dojam temperature bio puno niži… Imao sam na sebi trenirku gornji dio koju sam na startu mislio odbaciti za Caritas, “buff” maramu koja mi je vjeran prijatelj i nikad me ne iznevjeri, a taj me dan spasila barem od upale pluća. U hotelu je bilo bi-ne bi da li da ponesem i najlonsku kabanicu koju su dijelili na bečkom maratonu. Tanko, ko’ najlon vrećica iz pekare, ali zamotao sam se u to kao da je pernati poplun čim sam se zavjetrine dohvatio jer na otvorenom je prejako puhalo da bi mi dozvolilo pogoditi otvore za glavu i ruke. Dočepao se vojnog šatora na nekoj ledini. Bez veze, vojnički jednostavna 4 stupa, gore cerada, sa strane tek ponekad najlon do dolje, imitacija zida, tamo gdje ga nema je imitacija vrata. Ali tu se naguralo par stotina ljudi, ko sardine, pardon savijene sardine, jer nije bilo mjesta za noge ispružiti. Sjedneš u pozi za koju se proguraš kao jedinu moguću, nekom na glavu, drugom pod noge…
Al nitko loše volje. Svi prepričavaju trkačku povijest, sklapaju prijateljstva, broje se komadi kugle zemaljske odakle smo se sve skupili. Prvo mi se činilo da mi je samo hladno, onda sam brojao kosti koje više ne osjećam, onda sam zamišljao koja će me boleština prva dohvatiti – sinusi, grlo, pluća, uho…
WC-a jako puno, niti jednom čekao više od 3 min u svoj onoj gomili. Respect.
Onda nas, ima tome barem sat, sat i po, usmjerilo u naš koral, sve piše na bibu, nema potrebe za naprezanjem mozga, teško je pogriješit nešto. I što onda nego još barem pola sata sjedenja na asfaltu i smrzavanja. Hvala ti internete, pa sam čuo da su ljudi preporučivali ponesti novine za sjesti na njih, da ne moraš drito na hladnu zemlju ili asfalt. Kupila supruga za listat u avionu jedan od onih “ženskih” časopisa, nečitljivo ako se mene pita, ali kako mi je samo poslužio, nikad bolje investicije napravila!!
Onda su se svi odjednom ustali i krenuli na jednu stranu. Nisam čuo nikakvu komandu ali što ću, idem i ja. Bliži se start. Traže volonteri da se odbaci odjeća koja nam nije za trčanje u ogromne kutijetine, viču da tko ne odbaci baš tu neće to vidjet Caritasa. Gledam sumnjičavo, vidim da most nije baš 3m od nas, još je daleko, a i do 9:40h još ima vremena. Nedam sa sebe trenirke, a niti najlona, da mu je barem jos koji mikron debljine samo. Pravi potez jer čekali smo bar još 20min, sad na čistoj vjetrometini dok nije krenulo. A uvjeren sam da je trenirka ipak završila kod potrebitih.
Krećemo
Start – nije impresivan, malo su improvizirali, himna krenula dvaput jer ih prvi puta ulovilo dok su mislili da je mikrofon ugašen, iz nekog razloga nije muzika treštala dok smo čekali, a nekako mi je to iskustvo s drugih utrka koje sam očekivao i ovdje. Npr. bečki mi je start bio dojmljiviji.
Treba biti puno pismeniji od mene da bi se trenutak starta riječima prenio onima koji nisu bili tamo. To je trenutak koji smo svi čekali, idemo sad krenut, pa šta bude….
Most – ogroman, ali da je malo temeljne nabaciti ne bi mu škodilo. No, kome je to bitno. Sto ga puta na youtube vidjeli na isječcima s prošlih utrka. Al zato pogled na udaljeni Manhattan, na još oko 10.000 ljudi koji trče pored mene, a znam da ih je iza po onim koralima još 40 tisuća koji se još smrzavaju i isto tako jedva čekaju da krenu, na brodove koji nas pozdravljaju ispucavanjem mlazova vode iz vodenih topova, na 5-6 NYPD helikoptera koji zuje okolo, jedan valjda na ne više od 20m točno iznad ceste, išli smo drito ispod njega…
I tu te ponese. Gomila ide tempom koji je meni bar 15s/km prejak, svjestan sam toga. Ali osjećam se kao avion. Onda uđosmo u Brooklyn. Prvi kontakt s gradom i, ljudi, tko se nije naježio nije ni trčao. Vrište. Galame. Urlaju, a nikog ne poznaju. Masa ih je, navijaju. Meni novo iskustvo. I svakih parsto metara drugi band. Udara Metallicu, ACDC ili nešto svoje. Izvukli instrumente na pločnik i praše. Ma ko’ će tu usporavat, ideš koliko ide. Što će me dočekati za 20km – što bude – bude, who cares. Brooklyn lijep, djeluje pitomo, dalo bi se tamo živjet. Al mu nema kraja.
Negdje ok 15-og km me netko udario u lijevo rame. Bude na utrkama ponekad i koji kontakt, no ovo je bilo žešće od uobičajenog. Okrenuo sam se naglo i pogledao o čemu se radi i u toj sekundi su mi se noge odsjekle, a grlo stegnulo. Prestizao me je slijepi čovjek!
Za lijevu ga je ruku pridržavao drugi trkač i tako su njih dvojica trčali maraton. Jedno je utrka, ali svi oni kilometri treninga koje su zajednički morali odraditi… A ja cvilim što mi je bilo malo friško na startu, neš’ ti problema u životu… Ne mogu prežaliti što se nisam snašao, zapamtio mu starni broj i kasnije ga nekako pronašao kako bih mu se mogao zahvaliti što me je u toj sekundi učinio boljim čovjekom.
Cijeli half stao u Brooklyn. Prebrz sam, 6min brže od plana, bit će grbavo… Queens brzo prođe, čekamo svi Manhattan i prvu aveniju gdje se slilo i staro i mlado. Prije toga Queensboro most. Tko li ga je takvog napravio, čemu tolika uzbrdica, a Metallica i acdc ostavili traga na nogama. Znao sam da je grijeh broj jedan krenuti prejako, opekao se već previše puta…
I onda taman na prijevoju mosta, zagrmi majstor iza mene, onako, iz duše, na tečnom njujorškom : “YEAAAAAHHH, DOWNHILLLLL GUYS”. To je prvi put u karijeri trkača da sam se počeo ceriti usred trke. I tu još uvijek, kao i do kraja trke, trčimo u gomili. Nema polumaratona, nema štafeta, ali nema razvlačenja kolone. Stalno je gužva, ali može se trčati svojim tempom. Tko naganja PB – može se. Al čovjek je tako urliknuo iskreno i od srca ono što je baš svaki od nas u tom trenutku pomislio. Sve je rek’o. Da knjigu napiše ne bi bolje pojasnio nego u te dvije-tri riječi. Trenutak za pamćenje koji ionako ne kuži tko nije tamo bio.
Prva avenija je ravna, kraja joj nema. Ko’ u Zg kad zagrabiš za tračnicama prema Dubravi, samo nema niti to malo zavoja. S tim da je ova i malo valovita. S obje strane natiskani ljudi u par redova koji ovdje još jače navijaju i daju nam 5 ako se nađemo uz rub staze. Ne za neke multimilijunske zvijezde, već za nas, obične ljude koji volimo ovaj sport i ovaj stil života.
Vode i izotonika, banana – sasvim dovoljno i taman onda kada treba. Na 18-toj milji bilo je i gelova. Imao sam rezervu prema oznakama u miljama. Međutim, pri kraju, kad postane teško, bude čovjeku drago što sve staje na 26, što ne ide brojač sve do 42 🙂
Na pojedinim punktovima duž utrke s uzdignutih platformi nas fotografiraju. Kasnije mailom dolaze slike. Naravno, vodeni žig smeta, na prodaju su. Tu svi namještamo facu i trudimo se majstoru zaokupiti pozornost i tu me negdje jedan ulovio, shvatio da mi je već teško, naciljao stroj prema meni, opalio fotku, ispružio ruku i digao palac prema meni i još viknuo: “Got you, brother!” Iste sekunde – sve se dlačice na rukama nakostriješile, kao da mi je netko stisnuo injekciju adrenalina. Idućih 50 koraka sam valjda lebdio…
Pa Bronx, kvart koji slabo pamtim, ništa posebno. Išli valjda pokraj Yenkee stadiona, pitaju me mnogi kako mi se svidio, a ja mucam dok odgovaram da ga nisam niti primijetio jer, well, to je već bio poodmakli dio trke, nakupilo se kilometara, nije mi baš turistiranje bilo glavna briga u tom stadiju trke.. Pa natrag na Manhattan. Dobro pamtim da tu ima i ponešto laganih uzbrdica. To mi nije promaklo. Posljedice prejakog starta tu su došle na svoje, muzeje kraj kojih se trčilo sam primijetio tek dan-dva kasnije, kad sam tamo bio u trapericama. Samo sam čekao da zalomimo u Central park. Nema se što za reći, kao iz filma je, pa na Columbus trg, pa prema finish ravnini.
3:46, ako je to nekome bitno. OK, priznajem, nije da nisam na sat pogledao, svakoga veseli da popravi PB. Savršeno sam se osjećao. Umoran preko svih granica, ali i onog osjećaja da, ako treba, mogao bih se i na Mjesec popesti, sve od silnog zadovoljstva. Mogao sam s više pameti i ispod 3:40, sigurno. Ali što bih onda radio na idućem…
Maraton je prekrasan i poseban zbog ljudi, ne zbog asfalta. Organizacija savršena, sve prošlo u savršenom redu. Kad sam se sa suprugom našao, presvukao se i utoplio – ‘život je opet bio lijep’ i vrijeme je bilo za sabiranje dojmova.
Nakon
Dan kasnije sam se čudio kako mi nije bilo ništa. Niti sam se razbolio od one hladnoće, niti ponekad jakog vjetra u prsa zbog kojeg sam na mostu skidao šiltericu da mi je ne odnese s glave, niti su me noge previše boljele. Ali se nisam čudio što mi je bilo tako lijepo, očekivao sam to.
Još jedan od onih trenutaka koji su se duboko utisnuli – ulazimo u naš hotel i prolomi se pljesak. Zamotan u kričavo narančasti pončo koji smo dobili na cilju da se ugrijemo kao i ALU foliju, sav još na pola koplja, smrdim…. Plješću zaposlenici ali i gosti koji su se zatekli u lobiju. Ne može se to uvježbati, nema tu režije. Ljudi čestitaju. Imaju taj kult, respect, znaju da je teško. I razumiju zašto svaki finisher dobije medalju. Nitko ne pita da zar sam baš ja pobijedio kad nosim medalju oko vrata. I nitko se ne čudi što je navečer cijeli grad pun ekipe koja sporije i čudno hoda, ali objesili medalju oko vrata. A objesili su je svi koji su se jutros budili kao i ja s pijetlovima i čekali pred mostom. I čestitaju ti svi. I u podzemnoj i na cesti i po birtijama i u muzeju. Časti se. Vidio kasnije na facebooku da ekipa javlja da su im u avionu kad su vidjeli medalju davali upgrade iz ekonomske u poslovnu klasu. Meni nisu, a pasalo bi mi…
Par dana kasnije vidio sam jedan od onih pončo ogrtača koje smo dobili u cilju, na čovjeku koji prodaje hot dog na cesti. Nikako ga nije mogao namjestiti na sebe, nema rupa za ruke. Stari moj, da si ga zaogrnuo znojan i u promrzao u tankoj majici onaj dan, ne bi na estetiku previše pazio…
Tad shvatiš da te nitko od prolaznika niti ne pita za vrijeme. To mi trkači pitamo jedni druge jer ipak je to, i jos uvijek i prije svega – utrka. I kad se skupi malo staža i prevaziđe faza preživljavanja, postane još bitnije. To je za nas same motivacija da naciljamo na idućem koju sekundu kraće. Ali presudan je taj osjećaj. Ko’ kuži sport razumije ga, oni ostali ionako ovo nikad nisu do ovdje pročitali….
3 dana kasnije
Kako znalci kažu, najgore je nakon maratona samo zaleći i potpuno izbjeći trčanje. Treba lagano krenuti iznova. A kakav bi to bio posjet NY da nisam provjerio kako je njima trčati u svima znanom Central parku. E sad, sve je to super ako spavate na rubu parka kao npr. Yoko Ono, što me vodič naučio. No kako sam ja bio u 20min udaljenom hotelu, treba do tamo prvo stići. Reći će netko – pa što ne otrčiš do tamo, lagano zagrijavanje. E, tu kreću problemi. Kad se čovjek tamo nađe onda shvati što to Ameri u filmovima nazivaju ‘blokom’. Kad se ceste sijeku pod 90, onda je jasno da je blok onaj dio zgrada omeđen s dvije ulice, bolje reći dva semafora. Koja su poštelana tako da nema šanse da te zaobiđe svaki put crveno. Crveno autima jer je gužva, pa od zelenog vala nema vajde, crveno pješacima. I nisam uspio naći recept. Ako hodam normalno udaram u crveno i pola minute sam u leru. Ako se vučem kao magla svima smetam i obilazimo se i sudaramo. Ako poletim i dohvatim tempo kao Bolt na 70-om metru, em sam opasan i po sebe i za druge, em me NYPD čudno gleda… Ako idem na varijantu prelaska na crveno samo je pitanje kad ću se naći na haubi taksija, iako začuđujuće polagano startaju kad se upali zeleno. Istina, ima i onih koji trčkaraju tih 30 koraka između semafora, proguravaju se, pa stanu na crvenom i onda na mjestu cupkaju. No, to mi je ipak too much. Namećem svoju volju drugima, nije svima do trčanja i maratona, imaju ljudi svojih briga i obaveza, žure ili se vuku, ali nije im do naguravanja samnom samo zato jer se meni trči. Pa sam se ipak odlučio na vožnju podzemnom.
Kad sam išao tamo – sve OK. Kad sam se vraćao meni je i dalje bilo OK, dok sam kod ostalih primijetio da se malo ogledavaju, a onda diskretno pomalo udaljavaju od mene…
Uđem tako u park i što ću drugo nego otići pogledati kako izgleda onih parsto metara kojima maraton završava. Taman su razmontiravali tribine.
U normalnim uvjetima, bez gužve, vreve, vriske. Vidim da ljudi trče, puno njih. Prekrasno jesenje jutro, lišće svih boja, teško je izbjeći prisjećanje na Maksimir i mirnu jutarnju izmaglicu koju dobro poznajem. Velika, široka asfaltirana cesta, crtama odvojena traka za trčanje od one za bicikle, male poprečne stazice koje vode tko zna kuda. Čak ima i kraćih uzbrdica. Bicikli praše pun gas, moglo bi se tu i stradati ako ne gledaš odakle tko fijuče. Ali jako lijepo, pitomo, ima djece, šetaju se psi. Tiho, za razliku od gradske vreve, kojih sto metara dalje.
Idem svojih pola sata odraditi, ali idem i malo u istraživanje parka, velik je, koju sliku mobitelom opaliti. I dođem do velikog jezera, oko njega utabana zemljana staza, ma milina jedna za trčanje. Idem ga zaokružiti. Jako puno ljudi čini to isto, šarenilo kako obično biva. Neki, vidi se, jako fit. Neki samo rade na kilaži. Neki odjeveni onako kako sam ja u srpnju po zvizdanu, neki naslagali slojeve. I negdje na trećini kruga, dolazi mi sredovječni gospodin ususret, vidim ga da nešto smjera, kadli prožvače na tečnom domaćem bez da me je počastio promjenom ritma koraka: ‘You’re going the wrong way’. Grabim dalje, ode i on, gledam uokolo, ali čekaj malo, je li on to meni nešto? Talking to me? I tad mi se prosvijetli.
To je onaj trenutak kao kada mutnim pogledom gledaš u neku zagonetku i mučiš se, skidaš sve svece i već imaš teoriju da je nerješivo i sigurno neka zezancija, no onda ti netko pomogne i shvatiš kako je to zapravo logično i čudo da nisi sam otkrio. Posumnja čovjek tada i u vlastitu inteligenciju, ali nađe se već neko opravdanje koje odvede problematiku u drugom smjeru…
Svi oni vrte u jednom smjeru, a ja kontra! Zemljo, otvori se!! Slijep nisam, ali očito nisam niti prepametan kad to prije nisam uočio.
I dođe mi čovjeka žao. On tu trči vjerojatno svaki dan, ima neki svoj program, kakav god on bio. I sigurno mu svaki dan naleti par ovakvih klipana kakav sam ja i koliko god on nama objašnjavao, sutra će opet naić još koji takav, novi. Jer to je tako, grad je meka turistima, nema im kraja… I što ću sada? Nisam provokator, nisam tamo kako bih stvarao probleme, no – odvrtio ja kontra do kraja. I did it my way! Na kontra stranu.
Nisam na to ponosan, izbjegavam susret očima, no prevagnuo je turistički poriv u meni. Htio sam vidjeti park i s druge strane jezera, a nisam imao vremena niti snage u još umornim nogama da se okrenem i tako napravim 1.5 kruga. Do kraja me samo još jedan dečko na to upozorio, no sad sam već imao unaprijed namještenu pokajničku facu…
Kad već nisam ranije provjerio za ta nepisana pravila, kasnije sam se raspitao i jasno su mi dali do znanja da da sam slučajno došao na ideju voziti bicikl kontra struje – ne bi domaćini bili toliko tolerantni…
Vidio sam samo mali dio NY ali ako uspoređujem sa Zg – mi smo veliki sretnici. To je jedna od vrijednosti putovanja, velikih. Vidi se svašta, pa nauči bolje cijeniti ono što imamo doma. Trčati mozemo čim izađemo iz stana, do Jaruna nije puno, Maksimir je tu, a Sljeme je biser za kojim bi oni iz Central parka suze lili, samo da ga jednom vide. Ne znam gdje oni rade uzbrdice…
Na kraju…
Ako se otvori prilika, ili ako isprovocirate priliku – iskusite sami.
Hvala imenjaku koji mi je stavio bubu u glavu, Vladimiru koji mi je utjerao disciplinu, ali najviše supruzi koja je bila samnom i učinila ovo životnim iskustvom i sjajnim provodom, što smo ovako obilježili nama važan datum i koja me “pogurnula” kad je trebalo, dok sam vagao da li ili ne krenuti u sve ovo jer je znala kakav sam i da ću naći sto razloga da ne odemo. Znala je još tada da danas nikakvih sumnji ili žala neću imati.
