Već danima si vrtim u glavi kako napisati tekst, a da ne budem ljudima dosadan? Jer, priznali to ili ne, mi koji smo inficirani trčanjem smo običnim ljudima i netrkačima užasno naporni i dosadni.
Ali, ovo je časopis za trkače. To bi značilo da si mogu dati oduška. Valjda. I valjda će nekoga onda i zanimati moja priča. Ili ne? A dobro, idemo probati. Nadam se da neću biti predosadan.
Ali otkuda uopće početi? Nemam pojma. Znam samo da mi je ovo nešto najbolje što mi se dogodilo u životu. Trčanje, plivanje, bicikl, crossfit, za nekog u mojim godinama – a eto neki dan navrših ravno pedeset – nije loše. Kad pogledam ove zadnje godine, sve izgleda kao preporod. Buđenje iz mrtvih.
Da mi je netko rekao da ću i nekih sedam godina nakon tog jutra – o njemu više u daljnjem tekstu – i dalje trčati, rekao bih mu da si nađe nekog drugog zaj… Jer, ja sam uvijek bio onaj sjedalački tip koji, kad se uvale u fotelju s pivom u ruci pred telkom, misle da o sportu sve znaju...
Da mi je netko rekao da ću i nekih sedam godina nakon tog jutra – o njemu više u daljnjem tekstu – i dalje trčati, rekao bih mu da si nađe nekog drugog zaj… Jer, ja sam uvijek bio onaj sjedalački tip koji, kad se uvale u fotelju s pivom u ruci pred telkom, misle da o sportu sve znaju, a u stvarnosti im je znanje jako ograničeno, koji komentiraju a bolji bi im bilo da zašute zauvijek, psuju najdražu majku liku na ekranu zato što nije brži ili precizniji, a sami u svom svakodnevnom životu i na poslu ne znaju kako pomaknuti stvari prema naprijed. Danas, nakon svih treninga, trka, vrijednih trenera i sportaša koje sam upoznao, svoje ‘stručne’ komentare pokušavam ne iznositi. Ili smanjiti doživljaje. Tek toliko.
Često me znaju pitati žalim li što se nisam ranije počeo baviti rekreacijom, što sam godinama pušio, što mi se život svodio na posao i ležanje. Ne, ne žalim. Valjda je tako trebalo biti, to je mogući razlog zašto sada toliko uživam u svakodnevnom treningu. U stvari, skoro svakodnevnom. Pet od sedam dana. Dva dana se odmaram. Rekoše ozbiljni sportaši da je i odmor trening. Pa sam to ozbiljno shvatio.
A sve je počelo prije nekih sedam godina. Tako nešto. Ne brojim. Kako god, nekako u to vrijeme sam – kao mnoga jutra do tada – sjedio s kolegom u kafiću. U dimu ispred mene nekako sam nazirao ekran laptopa, na njemu hrpa neodgovorenih mailova, taskova, deadlinea i remindera.
Pain in the ass za pušače
A sve je počelo prije nekih sedam godina. Tako nešto. Ne brojim. Kako god, nekako u to vrijeme sam – kao mnoga jutra do tada – sjedio s kolegom u kafiću. U dimu ispred mene nekako sam nazirao ekran laptopa, na njemu hrpa neodgovorenih mailova, taskova, deadlinea i remindera. Reminderi iskaču kao političari za vrijeme predizborne kampanje. Produžena kava s mlijekom i dva šećera s lijeve strane, pepeljara s napola izgorenom cigaretom s desne strane. Uobičajena slika za to vrijeme. I kao mnoga jutra prije toga i to jutro smo došli do zaključka da previše pušimo, pijemo kave i sjedimo. Znalo me dupe boljeti od sjedenja. Što u autu, što u uredu, doma u kauču. Samo da je sjediti. Promjena je nužna. Ajmo trčat’!
Kakva odluka! Niti tenisica za trčanje, niti znanja o trčanju. Samo se odnekud i odjednom stvorila ogromna volja i želja za promjenom.
Kakva odluka! Niti tenisica za trčanje, niti znanja o trčanju. Samo se odnekud i odjednom stvorila ogromna volja i želja za promjenom. Moj prvi krug oko zgrade je bio najvrijedniji. Da, istog tog dana. S jedinim tenisicama koje sam imao. Kad nakon tog kruga zapalite cigaretu shvatite da trčanje i taj lucifer ne idu skupa. Prvi benefit od trčanja! Definitivno odbacujem cigarete! Još jedan klik u glavi koji se dogodio spontano. Naravno da sam danas pain in the ass za sve pušače. Šta ćemo, renome bivših pušača.
Nevjerojatno kako se slika u nekoliko godina izmijenila. Tada nas je bilo svega nekoliko na Nasipu. Danas je nasip ponekad bolje izbjegavati. Tada je pojačan promet s onim trkačima koji inače ne trče po zimi, vjetru, kiši, snijegu. Ali neka njih. Što nas je više to bolje.
Izgovorima nema kraja
Čudni pogledi susjeda dok izlazim iz zgrade u tajicama tada mi nisu smetali. Osjećao sam se robinhudovski. Mojoj ženi nije bilo baš ugodno spustiti se s drugog kata do auta i nadati se da ju nitko neće čudno pogledati.
Čudni pogledi susjeda dok izlazim iz zgrade u tajicama tada mi nisu smetali. Osjećao sam se robinhudovski. Mojoj ženi nije bilo baš ugodno spustiti se s drugog kata do auta i nadati se da ju nitko neće čudno pogledati. Ili, još gore, priupitati nešto. Ali i njoj je to bio početak novog zajedničkog života. A kad počinješ zajednički život treba puno razumijevanja, kompromisa, treba ti vremena da navikneš jedno na drugo. Mislim da smo se sad već navikli.
E da, u međuvremenu sam promijenio posao. Da nisam, bio bih u uredu kasno navečer, umjesto u bazenu ili na trčanju. Poklopilo se tako. A na kraju je to bilo najbolje što mi se moglo dogoditi.
Kao i svaki početnik, najviše naučiš kroz svoje greške. I premda si kažeš da nećeš, na kraju ipak osjetiš na svojoj koži kako ne bi trebalo.
Kao i svaki početnik, najviše naučiš kroz svoje greške. I premda si kažeš da nećeš, na kraju ipak osjetiš na svojoj koži kako ne bi trebalo. Pamtim onih mjesec dana koje nisam mogao trčati jer sam trčao u starim izlizanim i lošim tenisicama, bez dana odmora, bez plana i programa. I onda kreneš malo i čitati o trčanju, pa shvatiš da si trebao kupiti nove tenisice. Ne jedne, već najbolje dva para. Da ih mijenjaš, kako se ove jedne ne bi prebrzo istrošile. Pa si opet napraviš grešku i kupuješ odjeću s poznatim znakom. Nije da je to loše, ali ti utječe na budžet. Ok, na tenisicama se ne treba štedjeti. Kvalitetne tenisice su must have. Ali, ne kupuješ ih po ful cijeni. Samo na akcijama. Nakon nekog vremena shvatiš da taj znak apsolutno ništa ne jamči. Recimo da mi je i danas jedna od boljih trkačih majica ona kupljena u Primarku za pet eura. A vrijedi više od ovih za 30 eura s prepoznatljivim znakom. Danas znam da trčanje ne treba nužno koštati puno. Posebno ako znaš gdje kupiti opremu i kada su sniženja. Dok sam došao do ovog saznanja potroših hrpu novaca. Još jedna od početničkih grešaka.
Ne znam zašto, ali od prvog dana sam zavolio trčanje. Ja, koji volim spavati više nego medvjed zimi, nemam problema s ranojutarnjim ustajanjem da bih obukao tenisice i odjurio van. Trčao sam i po ludo visokom snijegu u Sloveniji na poslovnom putu, po blatu do koljena u kojekakvim šumama i šumetinama, po najvećem minusu u Lici, po najvećoj žegi i sparini u Lošinju. Samo da je trčati. Trčanjem svake godine ulazim i u Novu godinu s mojim trkačim partnerom Ivorom, bilo -12 kao prošle godine ili +12 kao što je bilo ove godine. I sljedeće ćemo godine, kako god bude.
Imam ovdje potrebu reći ono što sam naučio kroz godine, a tiče se izgovora. Njih treba naučiti prevladati. Vjetar puše, kiša pada, vani je minus, baš je vrućina… izgovorima nema kraja. Btw, meni je trčanje na kiši najljepše. Nekako me opušta. Vjetar ne volim. To je jedino što ne volim kad trčim. I meni je teško izaći van kad je ružno i vjetar puše. Ali taj osjećaj nakon treninga, džoginga ili kako god ga nazvali je fantastičan. A tek kad se staneš pod topli tuš. Ludilo.
Ritam iz zvučnika na cilju
Često mi prijatelji vele da ne mogu trčati jer imaju previše kila, da će mu stradati koljena. I oni i ja znamo da je to idealan izgovor.
Često mi prijatelji vele da ne mogu trčati jer imaju previše kila, da će mu stradati koljena. I oni i ja znamo da je to idealan izgovor. Nakon što se susretneš sa plus-plus-plus-size ljudima (čitaj +100 kg) koji odrade maraton, ili još jače Ironman utrku, znaš da ta priča ne pije vodu. Sorry ljudi, ali to je tako.
Odmah se sjetim Vite, čovjeka koji je svog drugog Ironmana odradio nekoliko mjeseci nakon druge operacije koljena i uz preporuku doktora da bi bilo dobro da neko duže vrijeme ne trči. Bez brige, i dalje trenira. I priprema trećeg Ironmana. Čudo od čovjeka.
Ali najjači izgovor je kad mi netko kaže da nema vremena. Problem određivanja prioriteta. Priznajem da samo majke u radnom odnosu, s 2-3 male djece zaista teško nađu vremena za sebe. Ali svi drugi kojima je dnevnik na sva tri kanala prioritet, onda je to problem. Njima, ne meni. Ja sam si odredio da je moje zdravlje i kvalitetno privatno vrijeme važnije od partizana i ustaša koje su tema udarnog termina svih dnevnika zadnjih nekoliko desetljeća na ovim našim prostorima. Ljudi, izađite tih pola sata-sat i otrčite malo. Tako nebitno kojim tempom. Ili prošetajte. Ili odite u teretanu. Samo izađite i pokrenite se. Sami sebi ćete zahvaliti za koju godinu.
Kad smo već kod prioriteta često imam diskusiju s mlađom ekipom oko cilja na trci. Naravno da ti je rezultat bitan. Inače bi izgubili motiv, svatko želi više i jače. To je ljudski. Ali je razlika da ti to uglavnom prije utrke stvori pritisak, a nakon utrke razočarenje. Ne, meni se to ne može dogoditi. Ali dobro, to je valjda zato što sam ja drukčiji, nisam natjecateljski nabrijan, meni je to sve jedna dobra zabava. A statistički sam i stariji. Nikada mi neće i ne može pritisak ili razočaranje oko rezultata pokvariti veselje ulaska u cilj. Zato valjda svaki puta osluškujem u daljini ritam koji trešti iz zvučnika i kako proći tih zadnjih tridesetak metara. Kad vidiš da i publiku to ponese, te shvatiš da to baš i nije uobičajeno kod trkača, još ti draže.
Jer, nećemo se lagati, maratonska trka je patnja. Čini mi se da je to bio Dennis Kimetto, važeći svjetski rekorder, koji je rekao da, bez obzira bili vrhunski maratonac ili rekreativac, svi prolazimo kroz svoju patnju za vrijeme maratonske trke. I baš zato mi je taj cilj još slađi. Tako ja razmišljam. I zato me i obuzme ta sreća prilikom ulaska u cilj. Zašto si to oduzeti zbog prevelikih očekivanja prije trke? Nema smisla biti razočaran. Otpleši u cilj, uzmi medalju, otrči po pivo i uživaj u tih nekoliko minuta. Neprocjenjivo. Razumijem da mlađa ekipa – a i poneki starci – briju na rezultat, ali nije vrijedno živciranja i razočarenja. Jer, na koncu, sama činjenica da si otrčao maraton ili odradio bilo koju triatlonsku trku u očima običnih smrtnika si – u najmanju ruku – supermen.
Pamte se prvi i najbrži. Bio pedeseti, stoti, tisućiti ili zadnji, mi rekreativci se moramo radovati svakoj trci.
Uvijek želim bolje
Kad sam već kod te teme, dr. Ivo Belan, legenda hrvatskog maratona, me u jednom razgovoru pitao znam li ime čovjeka koji je drugi kročio na Mjesec. Naravno da sam zazujao. E pa to ti je poanta reče. Pamte se prvi i najbrži. Bio pedeseti, stoti, tisućiti ili zadnji, mi rekreativci se moramo radovati svakoj trci. Čovjek valjda zna, trčao je maratone na svim kontinentima. Zasigurno je i to razlog da i danas trči, a ima preko 80 godina! Upravo zato mi je to pivo nakon ulaska u cilj tako slatko. A ako znate da ga neće biti – na pivo mislim – zamolite logistiku (čitaj obitelj), da se pobrine da ga bude, i to hladno, u cilju. Ufuraš si da su ti B vitamini neophodni za oporavak, šta god netko o tome mislio. Pustite one prahove i šejkove. Samo prirodno.
Uživanje u trci posebno vrijedi kada trčiš svoj prvi polumaraton ili maraton. Meni je moj rezultat od 2 sata i 7 minuta na prvom polumaratonu u Salzburgu iz današnje perspektive presmiješan. Ali tada sam bio presretan, kao kad sam dobio svoje prve legače. Kako sam uživao, neviđeno. I sada, dok pišem o tome i sjetim se šume kroz koju smo trčali, navijače koji su drukali većinom staze, dolaska u cilj u centru grada, navuče mi osmijeh na lice. Tada si nisam nikakav cilj nametnuo. Cilj je tada bio ući u cilj. Ta filozofija me prati i danas. Cilj je cilj. Priznajem da i ja uvijek želim bolje i jače od svog najboljeg rezultata, ali mi to nije driver. I neće nikada biti. Jer kroz utrke ovih godina sam shvatio da ti se za odličan rezultat treba poklopiti puno toga, a za savršeni rezultat sve. Zato se ne opterećujem.
Ono što je puno važnije je da imaš realne ciljeve. Meni je nakon tog prvog polumaratona, bio cilj za godinu-dvije istrčati maraton. No, sudbina je htjela da sam pročitao nekakav članak o triatlonu koji me jako zainteresirao. Nisam ja razmišljao o tome da su to tri sporta koje treba, između ostalog, ukomponirati u privatan i poslovni život. Mene je zanimalo mogu li ja osim trčanja, postati i triatlonac. Tada sam smatrao da je to ostvariv cilj, jer si nisam nametnuo vrijeme kada ću to postati. Samo sam znao da to želim.
I tako sam završio u najboljem triatlon klubu u Hrvata. Swibir. Kraćenica od Swim Bike Run. Ne moram niti reći da je meni prvo prošlo kroz glavu da iz toga možeš izvući i izvedenicu SwiBeer. Zvuči isto, a opet drukčije. Pa smo uveli druženje petkom poslije treninga. Uz pivo naravno. Sport & fun. Moj moto. Uvijek.
Utrka – vražja trkača droga
Uglavnom, da se vratimo mom realnom cilju tada. U glavi sam si složio da odradim Ironman utrku za svoj pedeseti rođendan. Imao sam nešto više od dvije godine za to ostvariti. Nije me pokolebalo niti to kad me trener Cole čudno gledao kada sam pokušao preplivati 25 metara u bazenu i čovjek si mislio šta će s ovom letvom. Uvijek kažem novim članovima kluba, ako je od mene mogao napraviti plivača koji je preplivao bez problema skoro 4km onda svatko može proplivati. Reče mi frend dok uz pivo nakon jednog treninga da se ja ništa ne brinem, samo da budem redovit na treninzima. To the point! Kako u trčanju, posebno u triatlonu, važan je kontinuitet. Nije to lako, jer svi trkači i triatlonci znaju da ima toliko puno dana kada ti se baš ne da. Ali, kad imaš dobar cilj onda znaš da trening moraš odraditi. Jednostavno moraš. Glasovi u glavi ti govore.
Ali ono što je možda još važnije, moraš imati potporu obitelji. Svi mi trkači i triatlonci smo na neki način narkomani i treba nas istrpiti, pažljivo s nama. Tu se pokazuje ljubav. Iz moje perspektive.
Uglavnom, niti jednog trenutka nisam sumnjao da ću odraditi Ironman utrku. Naglašavam riječ odraditi. Utrkivanje je nešto sasvim drugo. A to prepuštam jačima i boljima od sebe. Jer, moja obitelj i ja – kao zaljubljenici u putovanja – biramo gradove i utrke gdje nismo do tada bili. Spojiti ugodno s korisnim. A ako već odemo na neko putovanje gdje ja nemam utrku i ne trčim, onda utrka dođe sama. Ok, ne baš sama. Ja ju nađem. Opet ta vražja trkača droga. Upravo tako sam se našao krajem prošle godine na maratonu u Cancunu, u Meksiku. Rekoh, nikako se tamo nisam slučajno našao. Nadam se da mi mlada dama iz turističke agencije nije jako zamjerila gnjavažu koju sam joj priuštio kombinirajući kako doći na vrijeme na start te utrke. Ali, takvo što se uvijek isplati. Pogotovo kad saznaš da trčiš u Meksiku kao jedini Hrvat do sada i tebi u čast na displayu na startu stoji ‘dobrodošli’ na hrvatskom. Onome tko ne trči to ništa ne znači, meni je to na neki način bila nagrada za sve prijeđene kilometre u treningu prije te utrke.
Dva mjeseca prije toga sam u Italiji ostvario i onaj realni triatlonski cilj. Ironman. Triatlonska utrka od 3,8 km plivanja, 180 km bajka i 42 km trčanja. U jednom danu, da. I onda mi kažu da si čudo i slično. A ja znam da svatko, ako nema neka fizička ograničenja, to može završiti. Zaista to mislim. Svakakvih sam likova vidio kako završavaju trke. Odrediš si prioritet i cilj, obavijestiš obitelj da te idućih godinu dana istrpi, svakodnevno treniraš i onda dođeš na tu trku i uživaš. Doslovno. Jer, sve si to već prošao u treningu i ovo ti dođe kao šlag na tortu. Ja znam da sam odradio utrku s osmijehom na licu. Doslovno. Ok, osim kad sam bio u moru. Čak i od mene bi to bilo previše.
Danas imam situaciju da me ljudi pitaju za savjet. Zamisli! Mene koji se do prije nekoliko godina nisam ni nogomet rekreativno igrao kao većina hrvatskih mužjaka. Čudno. Što da jedem? Koje tenisice da si kupim? Kojim tempom da trčim dužine? Probada me nešto kod trčanja, šta da radim? Još uvijek ne mogu vjerovati da ja odgovaram na ova pitanja. Lagao bih kada bih rekao da mi nije drago. I to mi je na neki način nagrada za sav trud.
Osim toga sam si umislio da sam uspio neke ljude pokrenuti. Pouzdano znam da većini idem na živce recimo sa svojim postovima na fejsu ili ubijanjem s istom pričom uz kavu. Ali ako sam i jednu osobu uspio motivirati da se pokrene, ima smisla to što radim. Srce mi puno.
Meni osobno je važno što provjereno znam pozitivne učinke na moje zdravlje. Zimi, kad većina sjedi pred telkom, ja izlazim van na trčanje. Zato valjda već godinama zimu preživim bez prehlade. Organizam se očito naviknuo.
Sve je u glavi
Moja kćer će mi zamjeriti ako ne spomenem da je sve u glavi. Koliko sam joj to puta samo rekao ovih godina. Trčanje me tome naučilo i siguran sam da je glava ključ i u privatnom životu. Jer, ako glavi pošalješ sms da ne možeš više, odustaješ sigurno. A ako mu pak daš signal da ideš dalje, doći ćeš do cilja. Kako god.
Ne moram niti reći svoje mišljenje o starosti i godinama. I opet je tu glava, taj čudni dio ljudskog mehanizma, playmaker. Ja znam da se ne osjećam pedeset i da ću živjeti svaki dan punim plućima. Previše se toga ružnog dogodi iznenada, kada najmanje očekuješ. A nitko od nas ne zna ako i kada će se to dogoditi. Onda je najbolje provesti vrijeme što kvalitetnije i sadržajnije.
Zato nemojte zaboraviti uživati u treninzima i druženju s prijateljima, u utrkama, ne živcirati se radi rezultata, biti će bolje sljedeći put. Odite na pivo s prijateljima, na hambi. Spojite sport i zabavu.
Ja si ne dozvoljavam i ne želim nikako biti star. ‘Playmaker’ mi veli da sam mlad i tako će i ostati dok sam živ.
Nadam se da vas nisam ugnjavio s mojom pričom. Meni je bilo drago da sam ju mogao podijeliti s vama. Ostanite mi živi i zdravi i trčite, jurite, letite, cugajte, klopajte, uživajte. Na najjače. Danas je taj dan, sutra tko zna.
I da, onaj kolega s početka priče još uvijek nije krenuo trčati. Šteta.
Kruno Vukušić
PS: htio bih zahvaliti mom klubu Swibir i trenerima na svakom trenutku kojeg su me morali trpiti ali i i za knowhow koji su mi dali, svim trkačim i triatlonskim prijateljima s kojima sam popio pivo nakon treninga i trke, kao i oni s kojima ću tek popiti, svi ste mi motiv više, a posebno hvala mojim curama koje trpe ove moje ludorije… Hvala svima!
