Zagreb, negdje 12.5.2010.

Moj prvi pravi triatlon

U nedjelju sam odradio svoj prvi pravi triatlon, tj. sprint triatlon. Prije sam bio mislio da sam triatlonac jer sam bio odradio supersprint i tada sam bio jako ponosan na to ali sad vidim da to i nije bilo baš nešto. Sprint, to je to.

Eh, budući da me još prožima osjećaj neviđenog dostignuća, ograđujem se odmah od možebitnog neobjektivnog preuveličavanja.

Ove sezone sam dosta trenirao i nije me bila neka prevelika frka kad smo u nedjelju u praskozorje poslije punjenja ugljikohidratima u obliku šurlica sa šitakama u maslinovu ulju kod mene na Vrbanima krenuli prema automobilima na koje i u koje smo stavili naše bajkove – sjajne Meride. Preporuka svima, kad monirate nosače za bajkove gledajte jel desni ili lijevi, poštedjet ćete se masnih ruku od lanca, nepotrebnih joga vježbi i sijaseta psovki svaki puta kad stavljate/skidate bajk z auta.

Cca 100 km od Zagreba je Ptuj, ne treba vignjeta. Stigli smo za tili čas, iako nas je policija malo usporila sa rutinskom kontrolom i pokušajem da mi uzme 500 kuna pomoću lasera.

Pripreme su protekle brzo i elegantno. Slaganje stvari u tranziciju i to prošlo je ok, nije to neki rocket science. U vrzmanju po i oko tranzicije susreli smo i našu Željku koja ima neke ultraljubičaste čarape.

Za samu trku, Ivana su nažalost, zbog prijave stavili u grupu prije, što se pokazalo na sreću dobro jer nas je sve uspio poslikati a bilo bi mi i grozno da me je prestigao na trčećem dijelu.

1. Plivanje

Trka počinje u 13:00. Predstavnici Swibira su u svojim prugama već u 12:45. Rasplivavamo se. Brada je u prugi 5, Jura u 2, a ja u prugi 4. Dvije minute prije starta sudac najavljuje „Dvije minute do starta!“ Komešanje u prugi, ima nas 8 i svi pokušavaju uhvatiti dio ruba za bolji start. Po vremenu svi u prugi 4 smo tu negdje, svi smo prijavili 13 minuta. „Pola minute do starta“, viče sudac, a ja odlučujem još se malo opustiti u vodi i odvojim se od zida. U tom trenutku čujem trubu i svih 7 drugara is pruge se bacaju prema meni, a ja se bacam prema rubu nebih li ispravno startao trku. Odgurnem se kao zadnji od zida i krećem u boj u boj mač i stoka… Krkljanac, zauzeli smo cijelu prugu po širini i samo pokušavam preći što više takmaca prije okreta. Nažalost okret dolazi nevjerojatno brzo i sudjelujem u nekoliko manjih kolizija s ovima koji se okreću prvi. Borba se nastavlja u drugoj 50-tici i negdje pred kraj zauzimam prvo mjesto u drugoj skupini koja se sastoji od nas 6. Dvojica su iskoristila gužvu i malo su nam odmakli. Plivam ko sivi soko, a ovi iza mene ko neke babe me stalno guraju po stopalima ali me ne mogu preći. Ne brojeći primjećujem da smo se približili onom vodećem dvojcu i gledam samo kad ih više nebudem vidio da su se okrenuli, to je to, idem vum. I to se dogodilo, nema ih, izlazim i bežim prema treanziciji takvim brzinom da me svi ovi koji su plivali iza mene prelaze.

2. Tanzicija i Bajk

Sjedam, čarapice, hlače, tenisice, %#@!!! majica s kojom se borim kao lav, kaciga, vidim i Brada je stigao i prestigao me, uzimam bajk i bežim prema pisti za bicikliranje. Merida ide ko divlja i stižem Bradu dosta brzo, pak prelazim i nekog Slovenca na specki koji veli ajmo zajedno, zašto da ne, počinje draftanje velikim brzinama oko 37km/h po ravnom. Priključuje nam se još jedan na nekoj crnoj specki. Sad smo tri mušketira u lovu na sekunde…

Brzo nakon okreta na mostu, susrećemo Bradu, sam ide. Kak je tak brz, pomislim. Na ulazu na obilaznicu vidim Juru, izgleda izgubljeno, nije me vidio. Nastavljamo dalje velikom brzinom i začas je prvi krug gotov. U drugom krugu se izmjenjujemo kao i do sada i ja preuzimam prvu poziciju pred uspon i u tom trenutku se s nama pomiješa jedna velika grupa koja se kreće brže od nas, ja neiskusan i mlad kakav sam, mičem se ulijevo da me mogu proći, ali avaj, kak su me prošli, gubim priključak sa svojom grupom. Pokušavam svom snagom ih ponovno dohvatiti, i shvaćam da je gotovo, odlaze poput brzog vlaka, a mene obuzima tuga. Shvaćam da sam ostao sam. No, ne vrijedi očajavati, krećem dalje, srećom je nizbrdica s mosta pak se zaletim ko lud. Kad odjedom, gle Brada, kao da uopće nisam stekao neku prednost, strepnja od trčanja se polako uvlači u moj um. Jurim dalje. Juru srećem, mislim da me nije vidio, čini mi se da imam dosta veliku prednost, ali Jura je opasan trkač, tko zna…

Drugi krug je brzo gotov, samo par puta dok su se kvadricepsi javljali mi je proletjelo kroz glavu pa kaj to tebi treba, ali nedovoljno argumentirano da bih to ozbiljno razmotrio. Stižem u tranziciju, ostavljam bajk, kacigu, pijem tj. pokušavam popiti par gutljaja vode i na bežanje.

3. Bežanje i ulazak u povijest

Krećem lagano, jer sa supersprinta znam da su noge okamenjene poslije bajka. To da sam bežal lagano ovjekovječio je Ivan kamerom tako da niti na jednoj slici nisam s obje noge u zraku. Evo ga, vidim Ivana s kamerom na izlazu iz tranzicije, „Žmefke je“ uspjem u prolazu prokomentirati. Nastavljam bežati laganim tempom, taktika mi je prva dva kruga ne stati a ak bude snage treći i ubrzati. Najviše me mori koliku ću prednost imati pred Bradom i Jurom. Hoće li me stići? Ne smijem stati. Tako s Bradom i Jurom u mislima susrećem Bradu i nisam ziher jel imam dovoljnu prednost. Bumo videli na drugom krugu. Juru susrećem kad sam ja već završio prvi krug, čini se da sam siguran. Na pola drugog kruga susrećem Bradu na točno istom mjestu kao u prvom krugu, „šuti i beži“ govorim sam sebi. Na kraju drugog kruga vidim Andrišeka s kamerom, „Zdrale, još jedan krug i ulaziš u povijest“, veli on, a meni krila izlaze iz leđa i ubrzavam. Jura je vidno smanjio razmak ali još je daleko. Polovica trećeg kruga, Bradu susrećem kasnije negoli u prva dva kruga, stvarno sam ubrzao, nakon tog saznanja dodajem gas, gotovo da su mi na trenutke obje noge u zraku… Cilj je ispred mene, ulazim i to je to. Ne osjećam neke velike emocije, tražim voće, vodu, kolače i sve što se može pojesti. Osjećaji o neviđenom dostignuću će doći malo kasnije i evo, još me drže, nevjerojatno.

Najte kaj zamerit.

Serbus ekipa!
Dakle, osnovno već znate. Ekipa Swibirovih sprint triatlon rekreativaca vratila se živa i zdrava nakon uspješnog pohoda na deželu.
Andrišek, Jura i ja našli smo se kod Zdravka u nedjelju u 8.00 ujutro na "punjenju ugljikohidratima" kako smo nazvali odličnu paštu sa tikvicama i gljivama koja se jela tako rano ujutro. Nakon "a je to" pristupa u montiranju mog trekkinga na Goranov Thule nosač na Zdravkov auto (Gorane, vidio si da ga ipak 4 inžinjera nisu uspjela uništiti, a svojski smo se trudili, vjeruj nam  ), krenusmo put Ptuja po lijepom sunčanom danu. Prije granice imali smo (Zdravko i ja) bliski susret sa našom vrlom policijom koja je našla za shodno da brzinu kontrolira na autocesti na usponu prije jednog od tunela (!?!!?) gdje nam je izmjerena "suluda" brzina od jedno 109 km/h, u odnosu na 80 km/h dozvoljenih. Svaka čast na radišnosti, no mene zanima da li su isto tako revni u 4-5 ujutro kad se gomila polupijanih klinaca gasira na povratku sa tko zna kakvih tuluma...
Ipak uporabom Zdravkovih diplomatskih umjeća (detalje tako i tako on sam zna) prošli smo lišo i nastavili prema granici i stigli do Ptuja, bez kupnje vinjete  .
Nakon toga prijave u termama, upoznavanje trase za one koji su ovdje prvi put i naporno Andrišekovo kukanje da je "greškom" stavljen sa najboljim natjecateljima na start u 12:10, za razliku od nas trojice u 13:00. Ali tko ti je kriv, Ivane, što si stavio vrijeme plivanje 12:00min u prijavi? U Ptuju susrećemo i našu Željku i njenu obitelj (gdje je Marko?) i želimo joj da pomete konkurenciju kad već nije imala priliku u Južnoj Africi...Kako su startovi drugih trka prolazili (akvatlon za klince, super sprint, i sprint za žene) tako je i zajebancija u taboru nas rekreativaca postajala sve tiša i krenule su individualne pripreme za start (čitaj: učestali odlasci do WC-a). U 12:10, pod žestokim suncem kreće i naš Ivan zajedno sa ostalim elitnim natjecateljima, a pritisak pod kojim je bio najbolje se osjetio kad je vrhunskim iskokom iz bazena (svaka čast Žic na odličnim treninzima) među prvima poletio prema tranziciji,no na njegovu i našu žalost nakon 650 ,a ne 750 metara. Jedva su ga suci uspjeli vrati nazad u bazen koliko je ljut bio, grrrrr....  
Nakon tih (po nama nepravedno kaznenih) dodatnih 100m plivanja, naš junak kreće prema tranziciji i tu mu na žalost gubimo svaki trag jer se morasmo početi spremati za naš start.
E sad kakva je sama trka bila, tu mogu pričati samo iz prvog lica,tako da za ostale dojmove molim druge da ih dodaju ovdje...
Start plivanja pod oblacima koji su se pojavili u zadnjih pola sata prije trke, borba sa nekoliko Slovenaca i Međimuraca u stazi i izlazak kao treći od nas sedmorice. Lagano kampiranje u zoni tranzicije gdje smo Zdravko i ja stigli raspraviti teoriju oblačenje čarapa, tenisica i biciklističkih dresova, zatim bicikliranje po (ponovno fantastičnoj) potpuno ispažnjenoj stazi koja na dijelovima podsjeća na avionsku pistu (kad se govori o kvalitati asfalta) i borba sa nekoliko biciklističkih kolona (koja sam ovaj puta i ja povremeno obilazio ), vjevericom ili lasicom (u svakom slučaju ne jazavčarom ), slabim vjetrom i par kapi kiše, pa dolazak u drugu tranziciju gdje je pala (u tom trenutku mudra) odluka da ne uzmem šiljtericu za trčanje, jer tako i tako je počela kiša, right?
Wrong, zato jer se parsto metara nakon početka trčanja oblak, koji je zaklanjao sunce, izdajnički maknuo u stranu i ostavio nas na milost i nemilost moćnom svibanjskom slovenskom suncu. Osobno, ja sam dobro gurao do tada, ali tad sam počeo osjećati umor od duatlona kojeg sam dan prije odradio na Jarunu, tako da je trčanje zapravo bila malo brža šetnja (čak i u mojim okvirima). No nakon par tih, špancirajućih, krugova po nasipu uz nabujalu Savu, napokon dolazim do cilja i zadnjim atomima snage pokušavam pozirati Ivanu koji fotografira ulazak u cilj. Tamo već čeka Zdravko, a par minuta nakon mene stiže i Jura; još jedna zajednička fotka na cilju i veliko slavlje svih nas - Zdrale i Jura zbog uspješnog završetka prvog sprinta u životu, Ivan zbog najboljeg rezultata među nama kojim je opravdao svoj start sa elitistima, a ja zbog uspješnog završetka druge sprint utrke u dva dana, što dosad nikad nisam niti pokušao... I, naravno, Željka zbog pobjede u kategoriji i podizanja svog morala za koju je dobila zidni sat (bez baterije!) "da ne kasni na treninge", kako je to rekao organizator Rado na proglašenju. Zasluženi ručak uz ladno Laško i čuđenje kako u Ribnici (where, the fuck, is that town???) postoje čak 4 triatlon kluba i vrijeme za povratak je stiglo. Ne, nismo se imali snage još kupati i spuštati niz tobogane, pa ipak smo mi ozbiljni natjecatelji koji se nismo došli, ne znam, zajebavati, O.K.? 

U svakom slučaju, Ptuj se ponovno (kao i prošle godine) pokazao kao odlično mjesto za otvaranje triatlon sezone, koja će, nadam se, biti bogatija sa sličnim klupskim pohodima širom Hrvatske i okolnih zemalja.

Ostale slikice na službenom repozitoriju 

http://picasaweb.google.com/tkswibir/201005PtujTriatlon#