Da da…godina 2010. je posebna godina za mene. A tek smo u srpnju! Godina kada se mnogo mojih Tetris kockica poslagalo na prava mjesta ne ostavivsi praznog prostora na niti jednoj stazi moga zivota.

Proslavio sam 30.rodendan, usao u novo, 3.desetljece svog zivota i usmjerio svoj zivot u `pravu` ulicu!

Godina je pocela uobicajeno, nakon odradenog skijanja, pocele su pripreme za Ironman sezonu u kojoj sam htio (zelim), proci 2 puta kroz cilj te iscrpljujuce utrke. Vec na pocetku priprema, znao sam koje ce te dvije utrke biti. Zahvaljujuci dobrim ljudima koji zive u mom gradu, prva utrka na rasporedu je bila Ironman South Africa a druga Ironman Austria.

Pripreme su tekle po planu, bila je to hladna zima, kratki dani, duge noci, hladni bazeni. Jedva sam cekao prve proljetne dane, bez kise i hladnih vjetrova, topla jutra i sve toplije more…ozljede su me zaobisle, tehnickih problema nisam imao, padova nije bilo osim jednog bliskog susreta sa kamiondzijom u Sv.Lovrecu. Jednostavno savrseno!

Nazalost, sav trud i tempiranje superkompenzacijkog vala u zadnji tjedan travnja mjeseca kada se odrzao Ironman South Africa, pao je u vodu. Upravo taj tjedan, svega tri dana prije mog leta, probudio se jedan vulkan na Islandu, Eyjafjallajokull koji je zabranio svim Europskim triatlonskim entuziastima da odu na jug Africkog kontinenta, ne gledati Svjetsko nogometno prvenstvo vec pomaknuti granice svojih mogucnosti! Vjerujem da je svima kao i meni ta odluka tesko pala, te poremetila planove za daljnji tijek sezone. No kako slovi stara poslovica koja se cesto vrti u mojoj glavi, Na Muci Se Poznaju Junaci, krenuo sam dalje…novi izazovi su bili pred vratima…

Posto sam taj vikend trebao biti u Africi, i posto sam doveo svoju formu na sam vrh, negdje sam se trebao `ispucati`. Kad sam se vratio iz Zagreba nakon 5 dana cekanja leta za Afriku, onako spakiran sam nastavio put ka Austriji, tocnije mojoj sljedecoj Ironman stanici, Klagenfurtu! Rezervirao sam si hotel na jednu noc, dobro upoznao plivacku, biciklisticku i trkacku stazu, `ispucao` se te otisao nazad u Porec na 3 regeneracijska tjedna. Dobro sam se odmorio, odmaknuo od strukturiranih treninga te zapoceo novi ciklus zvan Ironman Austria. Najvaznija cinjenica je da, uz moj neodlazak u Afriku, moja glava ostala na mjestu i te postala jos jaca. Sama cinjenica da sam vec 2 mjeseca prije same utrke fizicki upoznao stazu, na kraju se pokazala jednim od kljucnih elemenata mog uspjesnog prolaska kroz cilj austijskog Ironman-a.

Prolazili su dani, treninzi su nagomilavali, dani su bili sve duzi, treninzi sve tezi…uz posao koji radim, sve sam uspio uskladiti, kako svoje treninge, tako i poslovne obveze, kako svoj obiteljski tako i drustveni zivot! Niti jedan segment mog zivota nije ostao zakinut i upravo zato je moj uspjeh dobio na jos vecoj vaznosti (u mojoj glavi)!!!!!

Kraj mjeseca svibnja, pocela je sezona vjencanja. Moji prijatelji su sretno uplovili u bracne vode a ja sam se bojao samo jedne stvari, kako ce te neprospavane noci utjecati na moju fizicku formu.(Odgovor cete shvatiti iz konteksta). Dosao je i pocetak lipnja kad sam se zaputio u obliznju na Svicarsku, mjesto Rapperswill sa moja dva suvozaca u kamperu na jednu testnu utrku, Half Ironman. Mjesto gdje sam testirao svoju formu, svoj bicikl te prehranu koju cu koristiti u Klagenfurtu. Vjerujte mi, da nisam imao dvije, meni jako drage osobe (brat Vedran i kum Sandro), neznam da li bi proveo jedan od opustenijih, otkacenijih, veselijih vikenda u mom zivotu! Deckima sam podjelio uloge trenera i managera a oni su odradili svoj dio posla predobro i zato sam ja i samu utrku, koja je bila zahtjevnija nego sto sam ocekivao, odradio predobro. Zakljucci su se pisali, dobro sam ih obradio te izvukao pouku koja je, opet bila jedna od kljucnih za moj nastup u Klagenfurtu!

Nakon tjedan dana `pauze` zaredala su se jos 3 vjencanja i 1 momacka vecer, upravo ona na kojoj sam bio postao kum mom Sandru. Opet su krenule misli kako cu sve izdrzati posto je Klagenfurt sve blizi…ja sam i dalje trenirao, radio, trenirao, radio, znojio se, radio, papao, radio, spavao, radio, `druzio se`, tempirao formu za 4.srpanj i ne dopustao da kognitivna i somatska napetost zavladaju mojoj glavom i tijelom u tjednu samu utrke.

Stigao je famozni ponedjeljak, 6 dana pred trku, pocela je faza praznjenja starih glikogenskih rezervi koja je trajala puna 2 dana, i strogog odmaranja. Jedva sam cekao srijedu u punjenje ugljikohidratima, proteinima, vitaminima i mineralima, nama u Ironman svijetu esencijalnim potrepstinama za prolazak kroz cilj utrke duge 226km!

Cetvrtak ujutro bio rezerviran za pakiranje i odlazak u Klagenfurt. Kako se blizio dan utrke, bio sam sve opusteniji za razliku od proslih godina kada je napetost rasla iz sekunde u sekundu. Petak je bio dan za posljednje treninge i dan kada sam pojeo najvise tjestenine i rize u mom zivotu…hahahahahaha…dobar spavanac, i subotu je bila pred vratima. Subotu sam posvetio nasim mladim potencijalnim triatloncima koji su se prvi puta okusali u utrci prilagodenoj samo za njih, IronKids Aquathlonu. Jakob Cehic, Hrvoje i Matija Petrinjak odradili su svoje prve korake u Iron svijetu i vise nego dobro. Mislim da su iznenadili svih nas koji smo ih bodrili pa tako i same sebe!

Nakon rastanka sa IronKids-ima, sljedila je moja faza…faza dana koju sam posvetio psiholoskoj pripremi za sutrasnji dan. Yoga, koncentracija, disanje, relaksacija, elevecija, hidracija, autogeni trening…sve su to elementi mojih psiholoskih priprema koje sam prakticirao unazad 3 mjeseca. Usao sam u svoj mikro-svijet…u svoju kapsulu!

Dosao je trenutak kada sam zaspao, relativno rano, za razliku od proslih godina kada noc prije utrke nisam prakticki niti oka sklopio…zaspao sam i probudio se ujutro odmorniji nego ikad! Spavao sam punih 6 sati noc prije utrke…

U 4h budenje, Yoga, dorucak, zavrsno pakiranje i odlazak na mjesto dogadanja. Tamo je vec bilo najmanje 15000 gledaoca, te skoro svi natjecatelji kojih je bilo 2600!

Slijedio je pregled bicikle, pumpanje guma, pregled BIKE i RUN vrecica, izlazak iz zone. Zagrijavanje na suhom, elementi jogijskog disanja, zagrijavanje u vodi, elementi jogijskog disanja i eto ti vec 10 do 7. Kud brze…

Glazba je cinila svoj dio, spiker uz glazbu nabrijavao kako natjecatelje tako i publiku ciji se broj popeo na preko 50000! Minuta do 7, sve je spremno, 8 mjeseci priprema, vise uspona nego padova, mislio sam sve ce doci na naplatu upravo danas!!!!!!!!!!!

Bummmmmmmm….top je opalio, 2600 nabrijanih Iron-pozitivaca strmoglavilo se niz pjescanu plazu i krenulo u sveopcu vodenu makljazu. Kad gledam snimke, trnci me prolaze…plivaj, plivaj i samo plivaj ako ne zelis biti udaren, potopljen. Naravno kao i svake godine, dobio sam svoju porciju udaraca kako u glavu, tako u svoje bubrege i zeludac…ali niti ja nisam ostao duzan dati svoju porciju…hahahahahahahahahahaha!

Naravno, sve se ovo odvija u zaru borbe za sto bolju poziciju!!!! Uhvatio sam ritam plivanja i odlicno ga drzao do pred zadnjih 850m kada se plivacki koridor suzavao i na kraju suzio u svega 10m sirine, tj.kad smo uplivali u famozni Ironman kanal. Kanal je plitak, sirok 10m a nas je u trenucima bilo kao srdela u ribarskoj mrezi. Tu je poceo pravi fight, i zadnjih 800m nije bilo plivanje vec samo cupanje i borba da ne ostanes potopljen!

Izlazak iz vode je bio nakon 1h12min sto me vec na samom pocetku motiviralo jer sam bio brzi za punih 5min! Brza promjena i odlazak na 180km voznju biciklom kroz idilicna austrijska brda…hahahahahaha! Bio sam koncentriran, od pocetka sam pazio na disanje, pravilno rasporedio energiju, pravovremeno se hranio i hidrirao, pazio da poziciju tijela da sto manje svojom netipicnom triatlonskom kilazom ne opterecujem noge…prvi krug od 90km sam odradio za 2h39min i osjecao sam se jako dobro. Ulazak na okret gdje su bili moji navijaci, glasna muzika, te hrpa ostalih gledatelja bila je spektakularna, no ja sam bio toliko koncetriran da nisam nista od svega vidio vec sam to uocio na video snimci! Novi krug od 90km donio je `male` promjene na zadnjih 30km. Pocela je padati jaka kisa, grmljavine, i jak vjetar. Svi smo drasticno smanjili brzine na nizbrdicama sa prosjecno 60km/h na sporih 15-20km/h sto se odrazilo i na ukupnom vremenu drugog kruga. Drugih sam 90km presao za 2h43min, sto je cinilo ukupnih 5h32min za prijedenih 180km. Kada sam shvatio da sam i na ovom segmentu utrke bio brzi za punih 1h08min od prosle godine, bez obzira na prijedenu kilometrazu i lagane bolove u kvadricepsima i zadnjim lozama, ja nisam nista osjetio. Moj cilj je bio krenuti na istrcavanje maratona unutar 8h od starta a ja sam vec tada bio na 6h45min. No niti taj, za mene fenomenalan rezultat, nije me dao smesti i podici krila, vec sam i dalje, ne pokazavsi previse emocija, nastavio utrku i krenuo u zadnju disciplinu, dionica na kojoj mnogi odustaju, dionica na kojoj se pomicu granice vlastitih mogucnosti, dionica na kojoj se cesto u nasim glavama postavljaju pitanja `sta meni sve ovo treba?`,dionica koja kida sva misicna vlakna i tetive, takozvana killer dionica, takozvani maraton od 42km195m!!!

Velika vecina trialonaca, kao i ja proteklih godina, rade najvecu pogresku kad krenu na zadnju disciplinu. Naime, nakon `duze` voznje biciklom, silazak i pocetak trcanja, prvih 100-200m je toliko ugodan da mislite da mozete trcati kao Haile Gebrselassie . Taj osjecaj vas drzi ne vise od 300m kada krene propadanje kukova, vasa pozicija tijela je sve niza i niza a vi se osjecate kao da tonete u zemlju jer su misicna vlakna na nogama istrosena!

Ja sam krenuo lagano, s velikom frekvencijom koraka, nisam dozvolio da mi propadnu kukovi u zemlju, pazio na disanje i krenuo sam mojim tempom od 5min/km. Prvih par kilometara sam ga drzao i onda pao na 5,15min/km i tako sam uspio izdrzati do 36km. Iznenadio sam samoga sebe jer od sve tri discipline, najvise prostora za napredak imam upravo u trcanju. Pazio sam na prehranu, nisam kao lani u Nici navalio na hranu jer sam bio gladan od voznje bicikle u prekrasnoj i brdovitoj Provansi, vec sam ovoga puta samo pio vodu i jeo lubenicu. Kilometar za kilometar se redao, ja sam drzao isti tempo, nisam padao. Moji navijaci su ludovali kad god sam prosao kraj njih, ja sam opet bio hladan i ozbiljan prema njima. Gledao sam na sat a na satu pise 11h. Pomislio sam da imam jos 1 krug od 20km ali glava je rekla da je to moj zadnji krug i da imam svega 4 km do ulaska u cilj. Ja opet gledam na sat a na satu pise 11h05min, nije mi jasno. Pomislio sam da se sat zaustavio, da sam ga nehotice pauzirao, da se mozda resetirao, no glava opet kaze da sam upravo svega 2km od cilja. Jos uvijek mi je nije bilo jasno jer sam opet gledao na sat i vidio da pise 11h09min a prolazim kontrolnu tocku a suci me salju u cilj. Mislio sam da moram u jos jedan krug od 20km. Ali suceva ruka je pokazivala smjer ciljne arene…nisam se mogao suzdrzati, tada sam shvatio sta sam ucinio, naravno da sam i ovoga puta upoznao suze radosnice! Zadnjih 195m sam bio u deliriju, po prvi puta sam stupio u kontakt s mojim navijacima, zagrlio brata i Roberta koji si mi dali zastavu, tu sam stao trcati…nisam mogao doci k sebi kad sam vidio da na semaforu pise 11h13min!!!!!!!!

Zadnjih 20m sam hodao, trazio u onoj masi moje navijace da moje veselje podijelim s njima…gledam na sat, gledam na semafor i ne vjeeeeeeeeeeeeeerujem sta sam napravio. Dosao sam ispod cilja i gledao iznad sebe u semafor, i nisam htio proci kroz cilj. Vratio sam se korak u nazad, jos uvijek nisam htio kroz cilj jer jednostavno mi je bilo lijepo, osjecao sam se sretno. Kroz glavu su mi prosli svi dugi i teski treninzi, moja Afrika, kamiondzija u Sv.Lovrecu i konacno sam rekao sam sebi…To je to! Zavrsio sam i moj 3 Ironman, zavrsio sam ga oborivsi svoj osobni rekord za punih 2sata i 3min. Tada sam prosao kroz cilj, uzeo svoju zasluzenu Finisher medalju i pao u zagrljaj svih mojih najdrazih navijaca koji su cekali punih 11h da ja prodem kroz cilj!

Osjecaji koji su prolazili kroz mene bili su neopisivi…

Pozitivne misli odvele su me do velike pobjede, pobjede nad samim sobom!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!

Danas, 5 dana nakon utrke, jos uvijek nisam svjestan sto sam napravio jer letvicu koju sam postavio pred start utrke bila je na cca 30-45min manje od proslogodisnjeg rezulata, ali nikako punih 2h3min! Kocka je bacena…svjetsko prvenstvo je sve blize, snovi postaju stvarnost a pogled na situaciju sve realniji…

Planavi za sljedeci Ironman su u izradi…vjerojatno (sada vec sigurno) ove godine u studenom!

Sad slijedi dobar regeneracijski period uz lijepe, duge, tople radne ljetne dane…

Jos jednom jedno veliko HVALA svima na podrsci koju sam dobijao kako pred utrku tako i tijekom same utrke a najvise zasluga, za moj pothvat koji ja ipak nazivam Obiteljski uspjeh, a ne moj Osobni, ide mojoj najdrazoj obitelji koji su se najvise zrtvovali da bi ja pobjedio samoga sebe!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!

Sportski pozdrav

Vas Ironman Gogo